Zajebano je to pitanje identiteta na našim prostorima. Najveći Srbi tako će biti oni koji imaju bilo kakve veze s Hrvatskom, a najveći Hrvati oni rođeni u Bosni. Priča mi drug, posjećivala ga drugarica iz Beograda kad je Turska imala neku važnu utakmicu. ‘Odjednom, strka zbrka po gradu, trube ljudi, idu automobili sa turskim zastavama. Cura zblanuta. Hajde, uspijem ja njoj nekako objasniti, ljudi ti se kod nas identificiraju s Turskom, ono, religija, kultura i tako. Kad, idemo malo dalje, ono neka arapska zastava izvješena. Pita ona mene ‘A šta je ono?’ ‘E, to ne znam šta je” priča mi moj haver.
Nekako se ljudi zatvorili u taj naš mali svijet i ne vide izvan njega. Ne postoje ni Nijemci, ni Ameri, ma niko živ. Samo Srbi, Hrvati i Muslimani. Pardon, Bošnjaci. Nas Bosance ionako niko ne jebe ni 2 posto. Kakva je tek kod nas zbunjoza u vezi s identitetom. To samo za ludnicu. Taman nas i ima da popunimo jednu takvu omanju zgradu. Elem, upoznam ti ja u Austriji jednu curu, Gradišćansku Hrvaticu. Fasciniralo me kako su se ti ljudi preselili u Austriju prije žnj godina a i dalje sačuvali običaje, jezik, sve. Ovi naši odu kod tetke u Keln na dvije sedmice, pa odmah kad se vrate ‘Vi fil kostet, vi fil ojro?’ A ona, normalno sa mnom priča. Kada sa njom pričam, imam osjećaj da sam se vratila u vremenu. Priča cura neki stari hrvatski, milina ga slušati i vidjeti kako se jezik kroz stoljeća mijenj'o. Ostanem ti ja da živim s njom. Uglavnom, pita me neki naš lik što ga tamo upoznah odakle mi je cimerka. ‘Pa vidiš, Austrijanka je, ali je i Hrvatica…’ počeh ja s objašnjavanjem, jer sam znala da mu nije poznat njen soj. On me znalački prekide. ‘Misliš Katolkinja, to hoćeš reći? Austrijanka Katolkinja?’ upita, pa namignu. ‘Razumijemo se.’ Odem ja do uličnog stuba, nabijem ga nogom, da baš ne budem stoka i iživljavam se na ovoj kockastoj glavi, pa se vratih i sve mu objasnih. ‘Zanimljivo’ reče. I to bi to. Uglavnom, u njegovoj glavi Katolik=Hrvat. I nema druge. I Papa Franjo je Hrvat, samo što on za razliku od ove moje nije sačuvao jezik. I Merkel je Hrvatica, Hrvat je i Robbie Williams, ma čitav svijet samo mi i Hrvati.
Naiđe ti tako čovjek na svašta kad malo promoli nos iz svoje avlije. U Drezdenu naiđoh na neke Sorbe, i Srbi su i nisu. Uglavnom, piju ko da jesu. Po bivšim Sovjetskim Republikama vidjeh ljude kako se makljaju oko komada zemlje i komada identiteta. Umjesto da gledaju kako da im bude bolje, da gledaju neka svoja mala zadovoljstva iz dana u dan, oni se bore za nečije granice i nečije bogove. I to, da stvar bude gora, za one ‘In God we trust’ zelene bogove koji su zavladali svijetom. Nema rata bez šverca oružja. Nema rata u kom se neko ne obogati. A ti, mali čovječe, sjedi i prebiri svoja krvna zrnca misleći da se to zbog njih digla tolika halabuka.
Ali jah, puno i ja pričam. Ima li se još nešto za reći a da nije već rečeno? Sumnjam. I zato neću ni da pričam više.