Kad se smog spusti na našu zlatnu dolinu, kad se pribojavamo upozorenja kojima nas šamaraju ovih dana o štetnosti boravka na otvorenom, ma ko to i šta bi to moglo spriječiti građanina Sarajeva da ode na promociju knjige Zvonimira Nikolića u Slogi?!
Dođeš ranije, ali već je formiran red ljudi koji čekaju da uzmu knjigu od dvoje mlađih Nikolića i usput razmjene riječ ili dvije sa autorom knjige „I zbog ovoga volim moje Sarajevo.“ Tako i ja stanem u red, nasmijani ljudi, uglavnom, čekaju, fotografišu… Mislim da u Sarajevu ne pamtim veću promociju jedne knjige.
Nekoliko minuta kasnije, dođem do Nikolića, pozdravimo se i šalim se da je naslov trebao biti ‘I zbog ovoga volim svoga Želju!’ Kaže Zvone biće i to na kraju. Volim to naše sarajevsko zdravo prepucavanje na relaciji Sarajevo – Željo.
Zaustavljam se za jednim od stolova, dakle stajaću, nije problem – ko mi je kriv što nisam pola sata ranije došla, a ne 15 minuta? Tražila se stolica više.
Vratiću se kratko na sarajevske proteste zbog JMBG kada smo dolazili na Marijin Dvor i solidarisali se sa novorođenim bebama, na period kad je malena Berina Hamidović preminula zbog nemara bh. političara. Baš tog dana nisam bila u gradu. Čekala sam na zagrebačkom Plesu let za Skoplje. Sjela sam na klupu i pročitala facebook status Zvonimira Nikolića u kome je napisao da je bio spriječen zbog bolesti majke doći na Marijin Dvor, da zapali svijeću za bebu Berinu koja je preminula jer nije na vrijeme dobila svoj JMBG. A trebala je ići na liječenje.
Nekoliko godina kasnije srećem se sa njegovim blogovima na AlJazeerinom portalu. Neke od njih volim pročitati naglas svojim ukućanima, oni šute i slušaju. A toliko toga nam je blisko. Naravno, naselja u kojima živimo, i u kojima smo dočekali rat i iz kojih smo srećom izvukli žive glave. Super je i priča o nošenju kanistera od 20 litara do Koševa kada mu se rodila najmlađa kćerka. Jednostavno je čovjek bio zbunjen i sretan, pa je umjesto onog malog kanistera vode od pet litara ponio taj veliki kako bi se okupala prinova u porodici Nikolić.
Tu je i priča o frizeru Seji sa M. Dvora kod koga se šišao i moj otac (jedne prilike sam ga tu čekala). Kod Seje se, naravno, šišao Zvonkin otac Dane, jer je stanovao u blizini. Tu se šišao i on, a danas i njegov sin.
Ma koliko se nekad osjećala strancem u svom rodnom gradu, jer ovaj grad jeste pretrpio svega i svašta, grad čine ljudi i dok je ljudi kao što je Nikolić, i ja volim svoje Sarajevo!
Foto: PLANJAX GROUP