I
(Dva drugara sjede za kafanskim stolom, diskutuju uz piće. Kasno je već, ponoć se uveliko bliži. Odjednom, na vrata ulazi mlada djevojka.)
-Vuče, pogledaj ulazna vrata.
-I?
-Kako ‘i’? Zar ti ništa nije zasjenilo oči?
-Jeste, ova krigla piva koju mi konobar upravo donosi.
-Eh… Kad se mladom čovjeku život svede na jedno obično piće, smeće…
-Ne mora da bude jedno. Može i dva, tri, pa i cijelu noć da sjedimo. U svakom slučaju to je bolje od gledanja u prazno.
-E moj Vuče… Ti onakvu ljepotu zoveš prazninom?
-Vjeruj mi druže, to joj je pravo ime: Gospođica Praznina. Pogledaj je malo bolje. Vidiš tu ukrasnu haljinu što se preliva iz plave u ljubičastu boju? Vidiš li rukavice svečane sa vezom koji se, pretpostavljam, radio vrlo dugo? Šešir prefinjen sa par cvijetova, tek da se primjete. Ramena nježna, grudi bijele pomalo otkrivene, tek toliko da nam izmami dovoljno uzdaha. Ruke male, meke, očigledno vrlo dobro njegovane sa nekim specijalnim mlijekom za omekšavanje kože. Kosa svježe uvijena, zatim pokupljena u punđu ali sa pokojom loknom puštenom tek da ozbiljnosti da dovoljno slobode i oduška. Usne pune, crvene, mamac za strastven poljubac. Trepavice izvijene do neba, oči biserne, boja se ne može ni naslutiti. Ali, kladim se da su zelene. Takve su pretežno najsposobnije da te zavole i zamrze, da te ožive i da te nemilosrdno ubiju. Nema tu božanstva druže, samo džabe glumi boginju.
-Ali ja bih rekao da je nekako posebna. Nisam ja slijep prijatelju, samo njena ljepota…
-Njena ljepota, kažeš? To ti je slično kao da uskočiš krokodilu u usta, sa nadom da ćeš preživjeti jer postoji šansa da je možda već jeo. Pogledaj tu haljinu malo bolje. Služi za savršeno ocrtavanje tog njenog hoda fatalnog po muškarce, definitivno. Te rukavice pokušavaju da zagriju ruke koje su u stanju da dijele hladnoću, nikako zagrljaje. Šešir krije njenu zlobnu ćud, podmuklu.
-Biće da si kratkovid, pa vidiš samo površinu. Pa ta žena liči na muzu. Zbog nje poželim da dodirnem nebo, da volim i budem voljen, da živim! Zbog nje sanjam! Nju sanjam! Ona je moje nadahnuće!
-Možda sam ja kratkovid, ali ti si, Sergej, u potpunosti slijep. Šta bi jedna mlada, prefinjena, očigledno visokobudžetna dama sama radila u ovo doba na ovakvom mjestu? I koga bi mogla da čeka dok sama pije crno vino, noge prekrštene, pogled upućen u jednu nepokretnu tačku?
-Ja bih rekao da je taj pogled tužan.
-E pa ja bih rekao da si ti druže, zaljubljen u pogrešnu. I rekao bih druže, da je ona jedna prevrtljiva i sebična duša koja samo čeka takve naivne budale kao što si ti.
– Vuče, ja ću joj prići.
-Čekaću onda da platiš iduću turu, ova krigla je već pri kraju, a vjerujem da ćemo morati tugu da ublažimo.
-Prijatelju, promijeni vjeru na vrijeme.