U svakodnevnom diskursu jedna od najučestalijih riječi koja se može čuti (naročito kod mladih) jesu i riječi tvorene sa prefiksom tehno: tehnologija, tehnološki, tehno muzika i sl. S pravom ćemo se složiti da je tehnologija i sve njene izvedenice su duboko ucjepljenje u našu svakodnevnicu.
U razmatranju značenja tehnologije pronalazimo mnogo definicija i semantičkih značenja, a neka od značenja su da ona označava razvoj i postupak primjene stečenih znanja i vještina, te da je znanost „koja proučava primjenu znanja, vještine i organizacije u provedbi nekoga procesa.“ Bilo kako bilo, bez tehnologije život u XXI stoljeću je skoro nezamisliv.
Na sceni su još uvijek generacije čiji začeci na ovom svijetu nisu bili obilježeni upotrebom tehnoloških „proizvoda“, i obično su obilježeni epitetom „staromodni“. Ekspanzijom savremenih sredstava komunikacija, naročito razvojom i popularizacijom socijalnih mreža (Facebooka, prvenstveno), i oni „ukleti neprijatelji tehnologizma“ su napravili zaokret i pristupili minimalnom informatičkom obrazovanju: pokretanje računara, logiranje na Face, lajk, šer, aplaud, te čat.
Kod omladine je dijametralna suprotnost: smartphonovi, tableti, su „uposobničeni“ duboko u njihov identitet, tako da oni predstavljaju jedan obik „izmještene vlastite intime“. Pametni telefoni se koriste za učenje, zabavu, igru. Nažalost, istraživanja pokazuju da upotreba tehnološke „aparature“ od strane omladine se više koristi u svrhu zabave i igre, nego učenja. Mislim da i obrazovni sistem u određnim segmentima nosi „križ“ zbog toga: da li se zapitamo koliko je tehnologija zastupljena u izvođenju nastave? Koliko (još uvijek) nastavni kadar odbija bilo kakvu interakciju sa savremenim modelima izvođenja nastave? Naravno, ne smije se zanemariti i pitanje koliko su nadležni u prilici da osiguraju savremena nastavna pomagala, i koliko to čine. Imam osjećaj da u nekim školama tehnološka pomagala imaju status „svete stvari“ na koju se sa strahom i štovanjem gleda. Moramo biti svjesni činjenice da kod današnje omladine su promjenjeni „spoznajni obrasci“, te da smo mi kao roditelji, a potom nastavnici samo jedan segment spoznajnog kruga naše djece.
Osim u „roditeljstvu“, potom obrazovanju, činjenica o proširenju „spoznajnih horizonata“ treba da bude jedan od temeljnih radnih tema religijskih zajednica, odnosno unutarreligijskih odjela koji su zaduženi za praćenje i unapređenje obrazovanja koje se realizuje unutar njenih okvira. Unutar matične religijske zajednice, Islamske zajednice u BiH, drago mi je što mogu po/svjedočiti da se na tom planu određene aktivnosti realizuju. Projekt „Online mekteba“ koji je predstavljen kao zvanična e-platforma IZ-e je dobar pokazatelj kako unutar strukture Zajednice ima ljudi koji ne samo da razmišljaju, nego i djeluju „u skladu s vremenom i prostorom“ u kojem žive. Motka „šiba“, temporalni svojevrsni ‘reset’ u vidu „čvoke“, i slične odgojno-obrazovne su prevaziđene metode, za koje, želim vjerovati da pripadaju prošlosti Ali, kreda, tabla, plakat, mjesta izvođenja nastave (stereotipne, staromodne učionice), sveske i neadekvatni udžbenici su također dobra tema za dijalog na mjestima relevantnim za njih (seminari, radionice, predavanja). Skoro sam bio u prilici da mi jedan kolega prenese informaciju kako je odlučio „transformirati“ mektebsku učionicu: svaki zid ofarbati drugom bojom, izbaciti klupe i stolice, a umjesto njih ugraditi prigodne sofe sa adektvatnim stolićima. Takav mekteb će zasigurno privući našu dječicu, gdje će prije svega se udobno i relaksirano osjećati, a potom u takvom okruženju je za očekivati da će i obrazovni ishod biti bolji.
Našu komunikaciju sa djecom uskladiti shodno njihovim svjetopogledom: putem socijalnih mreža (kroz kreiranje grupa), VOIP tehnologijom, kao i prilagođenim aplikacijama gdje ćemo brzo i što je najvažnije učinkovito stupiti u kontakt s njima, i realizirati zacrtane ciljeve.
Trebamo biti svjesni da stoljeće u kojeg smo zakoračili temeljno karakterizira stalne i intenzivne promjene koje zapljuskuju kako sve sve aspekte društvenog bivstvovanja, tako i najintimnije slojeve našeg bića. To implicira da određene, tradicionalno uvriježene obrasce, valja osavremenjavati, odnosno „o/bojiti“ (sibga) ih duhom vremena u kojem živimo. Na taj način ćemo uspjeti univerzalne koncepte uspješno realizirati u vremenu svoga življenja.
Haris Islamčević
harisovblog.wordpress.com