Još dan-dva prije svečanog otvorenja obnovljene Vijećnice napisao sam sljedeći tekst.
Gledajući foto-galeriju na jednoj od naših popularnih internetskih novinskih stranica, u članku o obnovi sarajevske Vijećnice, za oko mi je zapala slika spomen-ploče na pročelju na kojoj su ispisane sljedeće riječi, od slova do slova:
NA OVOM SU MJESTU SRPSKI ZLOČINCI
U NOĆI 25/26 8 1992.GODINE ZAPALILI
NACIONALNU I
UNIVERZITETSKU BIBLIOTEKU
BOSNE I HERCEGOVINE
U PLAMENU JE NESTALO VIŠE OD 2 MILIONA
KNJIGA,ČASOPISA I DOKUMENATA
Ne zaboravite,
pamtite i opominjite !
Svatko s četiri razreda osnovne škole trebao bi, kao prvo, moći uočiti neoprostivu količinu pogrešaka u relativno maloj količini teksta, počevši od nepoznavanja osnovnih pravila korištenja točke poslije rednih brojeva, uobičajenih načina označavanja mjeseci u godini, korištenja razmaka poslije zareza, točke na kraju rečenice, te neuglednog miješanja kurziva i tiskanih slova. S te, vizualne i gramatičke strane, možda bih mogao i prijeći preko grešaka, objašnjavajući ih nepoznavanjem osnovne kulture, stanjem koje nas okružuje i s kojim se svakodnevno susrećemo na poslu, televiziji, novinama, internetu i društvenim mrežama u raznim oblicima, pa tako i „gramatičkom“, ali postoji u tom tekstu nešto uvredljivo, nešto nečasno prema građevini na kojoj je ploča s ovim natpisom postavljena.
Knjižnica ili biblioteka, zgrada je stvorena za i posvećena knjigama, pisanom tragu života proteklog u nekoj davnoj prošlosti, jedina njegova sjena u sadašnjosti. Spomenik kulturi, umjetnosti i ljudima. Te kobne noći, u plamenu su umrli posljedni tragovi nebrojenih sudbina.
Po čemu je to Vijećnica posebna? Arhitektonski ne spada u čuda, iako je glavni predstavnik izrazito neobične mješavine arhitektonskih i umjetničkih utjecaja Istoka i Zapada. Nisu u njoj u trenutku spaljivanja bili ni nekakvi dokumenti od svjetske važnosti, niti je ona ikad bila poprište nekakvog sudbonosnog događaja. Vijećnica do te kolovoške noći nije bila brend, nije bila svjetski poznata, unatoč svojoj simboličkoj i stvarnoj važnosti za bosanskohercegovačko kulturno naslijeđe. Ne. Ali kad je spaljena, ona je postala svjetski simbol zločinstva prema kulturi, u svom pepelu osvetnički raspoložen podsjetnik na zločin prema osnovi civilizacije, poput slikā plamtećih knjižnih lomača u predratnim godinama nacističkog Reicha. Kao takva, danas kad je obnovljena, kad joj je, ne vraćen, nego dodan sjaj, Vijećnicu se mora učiniti razumljivijom, glasnijom, širokogrudnom. Naznačiti u prvoj rečenici spomen-ploče da su ju srušili „srpski zločinci“ loš je i osude vrijedan zapis usko uokvirenog uma onog tko ju je osmislio i, nadasve, kontraproduktivan čin. Um koji ograničava krivnju njene lomače samo na srpske zločince, spaljuje još jedno sjećanje koje ne smije biti zaboravljeno, i drugim spaljenim knjižnicama, arhivima i tekstovima ovog svijeta oduzima pravo da se poistovijete s njom, da budu utješeni znajući da negdje u svijetu, u maloj zemlji Bosni i Hercegovini, stoji spomenik žrtvi koju su knjige postale u plamenu. Vijećnicu nisu spalili samo srpski zločinci, nju su spalili svi oni koji nikad nisu čitali knjige koje su kupovali, nasljeđivali ili dobijali na poklon. Svi oni kojima su one stajale prašne u regalima, na policama, u kutijama. Vijećnica je, napokon, spalila sama sebe, jer je samo tako simbol kulture mogao preživjeti doba kad su ljudi zaboravili na sve što kulturu čini, učinivši od sebe svjetionik budućnosti na dar cijelom svijetu, a ne trn u oči Srbima ili njihovim zločincima. Zato, uklanjanje nacionalističkim zazircima ograničene osude s ploče, učinit će Vijećnici veću korist, nego što bi navedenim „srpskim zločincima“ nanijelo javnog srama.
Nadalje, informacija o količini spaljenih knjiga, časopisa i dokumenata nije vrijedna isticanja. Naznačavanje brojeva je populistička formulacija; dva milijuna listova papira može biti vrijedno manje od jedne tanke knjižice, i obratno, znaju svi pravi čitatelji i autori. Nije bitno koliko je, ustvari, listova spaljeno te noći, bitno je koliko smo lekcija naučili mi kao građani ove zemlje, naši susjedi u čije je ime njihova vojska, ili bolje reći samo jedna od tri velike bande maloumnih seljaka s ovih prostora, počinila ovaj kulturocid, te kakvu lekciju mi možemo naučiti svijet iz svakog papira koji se u prah pretvorio u tom ognju.
I na kraju, tko je smislio „Ne zaboravite, pamtite i opominjite!“ Neka nestručna tajnica u uredu kantonalnog ministra kulture? Nije ni bitno tko joj je izvor, ali je bitno analizirati ju. Rečenica ima pogrešan tonalitet; zapovijedni oblik uvredljiv je i nekulturan i, iako na prvi pogled jasna, ne ostavlja naumljeni dojam. Prve dvije punoznačnice imaju preblisko značenje – pamćenje je nezaboravljanje i obratno, nezaboravljanje je pamćenje. Nadalje, neproduktivno je opominjati. Opominjano je i devedeset druge, opominjano je i trideset treće, ali su se zločini protiv kulture ipak dogodili. Rješenje je u pojmljenju posljedica i kažnjavanju odgovornih, a ne u bapskim upozorenjima koja nemaju više smisla od one da propuh ubija ili da kapa čuva od prehlade.
Sramotno je još i to što nitko od zaduženih, nitko s ikakvim utjecajem, nije pomislio da bi se mogao naći kvalitetan i udaran književni citat koji bi bolje od bilo kakvih nestručnih konstrukcija žutolisnog karaktera, opomenuo i ostavio jak i nezaboravan utisak na sve posjetitelje. Kamo li da je taj citat od rođenog Sarajlije, a još kamolije da je rečenica baš iz teksta o stradanju Vijećnice. Uistinu, sramotno.
U ime svih prosvijetljenih i povrijeđenih, u ime svih koji shvaćaju što je značila žrtva jedne neobične zgrade te devedeset druge godine, kažem da bi epigraf na pročelju trebao glasiti:
U noći s 25. na 26. VIII 1992. godine
zapaljena je i izgorjela sarajevska Vijećnica,
Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine,
zajedno s neprocjenjivim kulturnim blagom.
„Pomiluj nježno svoje knjige, stranče,
i sjeti se da su prah.“ ― Miljenko Jergović
Odustao sam od objave, shvaćajući da čovjek ništa ne može promijeniti u cjelokupnom planu. Ali sam onda, kad su srbijanski lideri odbili doći u Sarajevno na obilježavanje stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata, i kao razlog naveli upravo tekst ove ploče koji smatraju uvredljivim, odlučio dodati par rečenica i postaviti ga na blog. Srbijanski dužnosnici i ja ne smatramo ploču uvredljivom iz istih razloga, ali promjena ne mora biti djelotvorna na čitavoj slici. Riječ je bitna i kad je shvaćena od strane barem jednog čovjeka. To sam shvatio. Možda netko shvati i ono što ja želim reći.