Posljednji veliki protesti koji su održani u Sarajevu, za poslijedicu su imali paljenje zgrade Opštine Centar, Zgrade predsjedništva i još nekih objekata. Ti su protesti krenuli iz Tuzle, gdje je također spaljeno nekoliko objekata, kao i u Mostaru. Prije toga, jedina snaga koja je bila u stanju izvesti građane na ulice, bile su studentske organizacije koje su bile, ostale i postale do te mjere ispolitizirane, da studentske organizacije neće zvati na proteste, sve dok stranka kojoj je studentsko rukovodstvo naklono (ili u istaknutom, rukovodećem članstvu) to ne naredi.
Tačno je da su studenti bili, jesu i trebaju postati građanska avangarda, a u neku ruku i ‘građanska garda’. Međutim, kako će studenti čuvati građanstvo i tekovine višestoljetne revolucije svijesti cijelog čovječanstva, kada ne vjeruju u građanstvo i štaviše – bore se protiv njega.
Tzv. ‘budžetaši’ ne planiraju praviti niti izlaziti na proteste jer im se ne ujeda ruka koja ih hrani. Radnici kod privatnika ne mogu stići izaći na proteste, jer kada saberu posao i nužno spavanje, pređe im 25 sati.
Bivši borci su ili onemogućeni žrtvom koju su već dali, da bi mogli pljačkaši pljačkati, da izađu, ili nemaju volje za životom ili su veoma dobro uhljebljeni u raznim ‘boračkim organizacijama’ koje imaju primat u dobijanju grantova, odnosno, besplatnih sredstava od opština, kantona, federacija itd.
Penzioneri nikada nisu zakazali i često su pokazali da u njihovim poživjelim žilama još uvijek kola ‘bitaka plam’ i uvijek su spremni demonstrirati snage više nego što je pametno za njihovo zdravlje.
Penzioneri su uglavnom ostaci građanstva koje se formiralo iz emancipovanih radnika i seljaka nakon Drugog svjetskog rata, koji su dobro svjesni šta znači nemati, imati pa opet nemati. Oni bi u svojim umornim očima sekundarno razvili plamen revolucije. Još samo kada to ne bi bio teški bezobrazluk, da omladina duva šiše, njihovi roditelji mrzovoljno rade po javnim ustanovama (ili ginu nadajući se isplati jednoj od 50 dugovanih plata), a da penzioneri sa svojim štapovima demonstriraju građanski bunt.
I kada bude riječi o protestu ili peticiji, glavni komentar je da se ‘time neće ništa postići’. Ipak, koliko god komična demokratija bila kod nas, veoma je neprijatno retuširanim smješkalima sa postera da ugledaju 1000 potencijalnih birača na lokalnim ili državnim izborima koji su ‘džaba došli’ da protestuju. Ljudima je mrsko izaći na proteste, ali kada izađu, nekada je bolje udovoljiti makar dijelu njihovih zahtjeva jer pomalo nervira izaći – i ništa. Rezultat samo može biti kazna na onom dijelu gdje imamo pravo veta – hoćemo li ovog ili onog smješka. Nije njima svejedno, jer svaki ego hoće svoju hranu. Nije dakle ni badava protestovati ili peticije potpisivati, jer u svakom slučaju nešto se desilo.
Kada je ptičica kapljicom vode gasila vatru u koju su bacili Abrahama samo da pokaže na kojoj je strani, ne bi zgoreg bilo ni da 1000 ljudi zalije po flašu vode na usijane egoizme beskičmenih vlastodržaca milih nam kantona i entiteta. Još samo da nam ‘uključe vodu’. Sačekajmo, biće, biće.
Ako nema, PLJUNI!