Zadnjih nekoliko dana u žiži javnosti su srednjoškolci iz Mostara koji komentarisu život u svom grad, pa da i ja napisem par riječi o tome.
Davno je narod rekao:”Važno je biti čovjek”. Izgleda da u lijepom gradu Mostaru to nije slučaj. Po izjavama spomenutih srednjoškolaca Mostar je i dalje u devedesetim godinama, grad pun mržnje i podjela, grad u kojem je život stao te kobne 1992.godine. Zaista je tužno da i 20 godina poslije ima osoba koje su rođene i žive tu a nikada nisu presle Stari most na famoznu “onu tamo” stranu. Zar je moguće da se i danas djeca odgajaju da mrze ove druge samo zato sto su druge vjere. Te poslijeratne generacije nisu ništa krive i ne vidim razloga zašto se još uvijek tolerišu dvije škole pod jednim krovom, podijeljeni gradovi itd.
Svaki grad u ovoj našoj BiH je preživio određene starhote, ali život se nastavlja. Najljepši primjer su Sarajevo, Zenica, Tuzla gradovi u kojima je suživot itekako moguć, gdje je multikulturalnost itekako zastupljena. Ostala mi je upečatljiva izjava mladog gospodina koji kaze da se nikad ne bi miješao sa “onima tamo” jer pobogu oni su druge vjere.
Pa dečko da ti kažem nešto…ja sam dijete iz miješanog braka i savršeno dobro znam ko sam. Ponosna sam na svoje korijene i nikad ih ne bih mijenjala.
Tužno je što mladi ljudi nemaju formirano svoje mišljenje jer na njih utiču roditelji, profesori pa i sama okolina koja ih uči da je razdvojenost dobra, da si manje vrijedan ako si sa druge strane tamo nekog mosta..
Pitam se do kada ćemo živjeti u takvoj državi i do kada ćemo dopuštati da nam omladina odrasta pod okriljem nacionalizma i svega što ide uz to.
#za konkurs