Čuli ste vjerovatno da Crnogorci, kad se sretnu u Beogradu, ne pitaju jedan drugog gdje radiš, nego gdje rukovodiš brate, a isto tako i Hercegovci kad bi se sreli u Zagrebu. Nekako slično, ali u smornijem tonu, pitale su se onih ratnih godina po Njemačkoj i drugim zemljama. Ne gdje radiš, nego „Gdje čistiš jarane?“
Profesori, doktori. inžinjeri, pravnici, pa i mi novinari i ostali visokoobrazovani ljudi „šamarali“ su tanjire po restoranima, čistili po kancelarijama, radili po bau-štelama i obavljali sve one prljave poslove koje Nijemci nisu htjeli, ili bolje re-čeno, nisu morali da rade. Bili su u duši nezadovoljni, ali šta se moglo u tudjoj zemlji, valjalo je raditi šta domaćin kaže, da se preživi dok rat ne protutnji.
E, sad je i to odavno prošlo. Vratili smo se u svoju Bosnu ponosnu puni elana, da opet zauzmemo svoj radni sto, da radimo u svojoj struci, zašto smo se i ško-lovali. Ali dočekalo nas je neprijatno iznenadjenje – nigdje nema posla, skoro sve firme propale, a tamo gdje se nešto radi, sva mjesta već popunjena „zasluž-nim“ stranačkim kadrovima. Šta sad, kako sad u svojoj zemlji preživjeti?
Pogotovo mi, koji smo bili i ostali „komunjare“ i, kao jugonostalgičari, ne želimo da se učlanimo ni u jednu od ovih novokomponovanih nacionalnih stranaka.
Sad, kad smo se otrijeznili i shvatili da od silnih obećanja nema ništa, rado bi se vratili opet na zapad da tamo ponovo „šamaramo“ tanjire za 2-3 hiljade mara-ka, nego da ovdje radimo za „crkavicu“ od koje se teško može preživjeti i pola mjeseca.
Jer, mani struku, bolje je imati bogatu trpezu, pa makar u duši i bio nezadovo-ljan…