Ova priča je napisana augusta 2002.godine, kada se dublje zagazilo u “strašni mir”, kako su to znali reći oni iskusni svjedoci bitka ljudskog.
“Putnici koji su se vraćali sa mora, sjedili su u autobusu, i silazili tako niz poslednje brdo prema Tuzli. Njihovi sanjivi pogledi bili su usmjereni u pravcu golemih postrojenja Termoelektrane, koja su bila ispriječena u ravnici pokrivenoj izmaglicom. Livade oko Jale, zarasle u nisko rastinje, bile su zapletene u beskonačne međe. Još je poneko spavao ili je spuštao glavu na ruke kojima je ubuhvtao prednje sjedište, i kao da je malaksao od dugog putovanja ili od sparine što se osjećala nakon kiše, koja je padala većim dijelom puta. Činilo se da je povratak sa mora u Tuzlu, težak i mučan. Glave koje su padale po rukama i pogledi koji nisu bili upravljeni prema prozoru autobusa, govorili su o dolasku lišenom radosti.
Već je padala noć. Bljesak svjetlosti sa benzinskih pumpi, na lijevoj i desnoj strani puta pored Termoelektrane, ubrzo je zamijenila cesta sa mračnim i neravnim asfaltom, te se pojaviše i prve kuce oko bolnice u Kreki. Mnostvo malih prodavnice voća i sokova, poput raznobojnih vrecica, zakačenih za granje u Jalskom kanalu u ljetnim danima, pojavilo se u otuznom nizu pored puta.
Stubovi pare i dima, koji danonoćno kuljaju iz kotlova termoelektrane u zrak, bili su te veceri nevidljivi usnulim putnicima. Oni nisu mogli da vide kako se para pomjesana sa pepelom vraca u vidu kapljica i pada po kućama, baštama, drveću, putu, ljudima i životinjama i daje im novi izgled; onaj koji ih odvaja od drugih krajolika prirode. Da, daje im izgled tužnog zatočenika koji ne može da utiče na svoj položaj.
U gradu se odvija saobraćaj kroz dvije ulice, obje su tranzitne. Južnom stranom prolaze kamioni, sa tutnjavom jakih motora, koja prodire u kuće i stanove Mejdana, Zlokovca, Stupina… Neki stanari, uvjereni da su u “elitnim” naseljima grada, često se pitaju zašto ne mogu mirno da piju kafu na svojim terasama, te već dugo očekuju da se ova bjesomučna buka jednog dana otkloni. Druga, sjeverna strana je putna trasa, koja u divljim talasima prelazi preko prostora Pinge. Na njoj, automobilisti razvijaju pomamnu brzinu. Tada više sliče motociklistima iz egzibicionih utrka, te prijete da svaki čas zaposjednu drugu traku, i sa mukom izbjegavaju sudar sa drugim vozilom. Kada se na toj saobraćajnici pojavi autobus, sa paradom jačeg, on tu silu potvrđuje sa prodornom škripom svojih kočnica
Stanarima na sjevernoj saobraćajnici, i kada potpuno zatvore prozore, njima bi se činilo da upravo tu prolazi kompozicija vagona, te da zbog iznenadnog odrona na pruzi, mora naglo da se zaustavi, te u tom trenutku metalni točkovi stružu po šinama bacajući varnice. Mogli bi tada da čuju i škripu metalne kapije, koja je upravo zatvorila istocni ulaz u grad na Brčanskoj Malti, ili bi im se pričinila rika mladunaca dinosaura, koji uz otužno cvilenje, dozivaju majku, a ona je brzim kretanjem, odmakla, daleko ispred njih, i svojim pogledom već dotiče obrise Panonskog mora u daljini.
Ljudi nalaze izlaze iz ove buke, u privremenim odlascima iz grada, iz svojih stanova na obližnja brda ili ugrađuju na prozore nove plastične okvire sa duplim staklima, te se tako lišavaju svakog zvuka, nečuju cvrkut ptica i poj cvrčka, čame kao u podmornici na dnu mora. I kada se vrate u zivotnu zbilju osjecaju vecu nelagodu. Prilazeci svome stanu, voze se kroz Titovu ulicu i vide oblak sivog, smrdljivog dima, te imaju utisak da su upravo ušli u tunel Vranduk, u kome za ljetnih žega ponestane zraka.”
P. S.
Doista, postoji tuzlanski trolejbus. Kada bi se dogodilo da udjemo u depo Arhiva JP Direkcije za izgradnju Tuzla, mogli bi da vidimo deblju kartonsku fasciklu, naslijedje darovite ruke, na kojoj piše: Projekat: Trolejbus. Da, vidjet ćete fasciklu na kojoj je napisana samo jedna rijec: T R O L E J B U S, koja leži na arhivskoj polici, poput podmornice na dnu mora.
I tada saznajemo, da je netko takođe, nekim drugim očima netremice gledao u postrojenja Termoelektrane, ali iz pravca grada, i vidio je “velikog brata”. Pomislio je kako “brat” ima veliko srce, kako on “ima svijest o tome” da je njegova kuća pored staništa roda i kako mu je stalo da ove rode budu zdrave i sretne i da se sa radoscu vracaju u svoja gnijezda. Da, netko je imao petlju da spoji “zuč i med”, te je pronašao palijativni lijek; bio je to projekat koji nosi ekološku “specifičnu težinu”. Upravo stvaralac ovog projekta, imao je rijedak dar, spajanje suprotnosti: netko je bio virtuoz u stvaranju lijepog i čistog za sve stanovnike ovog grada. Sačinio je projekat koji je preduvjet, naravno pored ostalih, zdravog života u Tuzli, pa bi se potom moglo i reći, da je Tuzla korak blize ka cilju da doista postane turistički grad.
Ali, desilo se, projekat je završio u depou “institucije” lokalne vlasti. Da li je to konacna njegova sudbina !?
Moglo je biti drugacije! Da li je moguce Tuzlu konacno otrgnuti od sudbine svakog onog “predstavnika velikog brata” koji je lisen svijesti o potrebi da reaguje snagom jaceg prema slabijem, kako bi spasio suzivot ? Zivi li to “veliki brat “ samotnim zivotom ? Trebalo je promjeniti sumornu zbilju ovog grada.
Tako u Tuzli, i dalje traju ljetovanja na ulicama punih otrovnih plinova, po kojima hodaju stari i mladi kupači, noseći u rukama još mokre peškire, kišobrane i suncobrane, sa šeširima na glavi i tamnim naočarima. Oni koji su došli iz okoline grada, čekaju na autobuskim stajalištima “južne magistrale”, umorni od vreline dana koja još ne jenjava, da bi potom, kada se konačno “ukrcaju”, nestali u oblaku dima i prašine.
Može li se dogoditi, da se još ove godine, pored zelenih gradskih autobusa, pojave crveni trolejbusi na ulicama Tuzle? Da, kako rode sve znaju, već klimaju svojim dugim kljunovima i trepću svojim blistavim očima, te se glasaju: ”Da, moguće je.” I taj dan, svi bi u BiH, pa i šire, svim Tuzlacima čestitali rođendan. Čestitke bi dobili svi zajedno, građani i predstavnici ovih građana, i bili bi sretni što su rođeni u gradu uglja i soli.
Autor: Alida Hrustanbegović
Datum, 24.03.2014.