Upališ svjetlo da rastjeraš mrak, al kako otjerati noć? Zalijepila se noć na prozore i ćuti. I zuri. Prodorno. Utjehu zatražiš od sata koji kuca. Al sat kuca noć. Sporo, namjerno sporo. I glasno, u glavu. Spuštaš roletne i sakrivaš sat. Al džaba, znaš da si zakasnio, noć ne odlazi i ona zna da ti znaš da je ona tu. Ne bilo kakva, već posebna. Ona noć. Besana. Usamljena. Žderačica duša.
Šćućuren ispod deke žmirkaš ne bi li se crne misli s trepavica poskliznule, na pod da tresnu i razbiju se, u tišini. Tišina njih da zgrize.
E da ti je da bar imaš kakvu mačku, pa da je probudiš, doneseš sebi na grudi i miluješ dok ne odu svi strahovi. Da ti prede. Da ti bude svjedok življenja. Al nemaš.
Ni komarca da zuji.
Odjednom te prenuo zvuk. Šta se to čuje? To je frižider. Dobri, stari frižider. Zabrujao je dobroćudno. Kao da kaže: “sve je u redu”. I tada znaš da bit će sve u redu. Hoće. I zahvalan si tom kabastom, bijelom, već dotrajalom, bučnom uređaju kojeg odavno želiš da zamijeniš nekim novim, modernijim, tišim. Al kuda žurba, neka ga još, još daje svoje, daje i više. Ko dobar drug.
Uostalom, zato se ova priča i zove frižider, u njegov spomen.