Piše: Said Šteta
Najnoviji način, kako izbjeći novinare, a još ste interesantna „faca“, jeste najava, neodložnog posjeta toaletu, što će svakako ubjediti i one najupornije da vas odustanu pratiti sa „upaljenim“ kamerama i mikrofonima. Ovo je „friško“ uradio lider „crvene partije“ što ne znači da, kako on inače nameće „modu“ političkog djelovanja, neće slijediti i drugi bez obzira bili lijevi ili desni.O njemu koji se ovih dana, smrtno zabrinuo formiranjem nove stranke, njegove dojučerašnje uzdanice i „zlatne koke“, gospodina Željka Komšića, za sada toliko.
Nije mi namjera popunjavati prostor , njime i njemu sličnim, jer i oni nisu ni za „jot“ bolji ako ne lošiji. Ni lider „zelene partije“ koji ga koliko juče grlio, ni lider koji nas posprdno i sažaljivo gleda sa tornja, ni lider koji zagovara treći entitet i „hrvatski stolni grad“, ni njegov „trabant“ sa šeširom, nekad ministar promenta, inače liječnik, ni nekad mesar danas ministar i „zamalo“ premijer Vlade federacije, niti nasuprot, ali po stavovima i narcisoidnosti isti, predsjednik manjeg entiteta, ni njegov vjerni pratilac i sanjar da bude, to isto. Svi su oni sebični, hohštapleri, obećivači boljeg već preko dvadeset godina, potpomognuti politički impotentnim, diplomatski šabloniziranim, međunarodnim čimbenicima, koji su tu samo da uzmu paru a nikako da nešto urade.
Oni, niti hoće, prije svega, a da im se i javi volja, oni to ne znaju uraditi.
Ovako, u ovakvom ambijentu, cvjetaju kriminal i korupcija, ona lokalna ali i ona međunarodnih razmjera u kojoj na ovaj ili onaj način kajmak ubiru gore pobrojani, bez straha da će odgovarati ikom na ovom svijetu i u ovoj zemlji, jer se i sudstvo i tužilaštvo bira po mjeri velikodostojnika, zašto mi samo možemo sanjati da će i kod nas desiti se nekad, Sanader. Teško, i neću reći nikad!
Nepoznanica, koja mi nameće samo jedno pitanje, koje je neki dan onako drsko kako samo on to zna, uputio prvopomenuti lider, jeste “Dokle majstore“?
Građansko mlitavilo, mlohavost, inertnost, apatija, umnogome me podsjeća na tijelo koje je haman, davno završilo svoju misiju, jer nakon toliko laži, i ne samo laži, koje smo gutali i gutamo dugi niz godina, izaberemo iste, glasamo za iste, lažu nas isti, kradu nas isti i u čemu je problem?
Tražiti odgovor i priželjkivati građansku svijest, posao je sizifovski i naprosto nadilazi mogućnosti moje malenkosti ali nikako mi ne daje za pravo da odustanem u tim traganjima i daljim propitivanjima kako sebe tako i ovaj „stalež“ izmanipulisanih i ojađenih koji me okružuje.
Nebrojeno puta smo priželjkivali reakciju gospođe Europe, te dobronaparfemisane dame koja, tako, „poškropljena“ prikriva sav smrad koji nam nameće svojim odlukama i smjernicama u nakim mapama puta, i još steže „belenzuke“ ove, njihovom zaslugom navučene, luđačke košulje od nakaradne države, ko da smo bilesi, maloumni pa ne znamo ni hodat po ovim našim dobroutabanim vukojebinama, zemljice nam Bosne i Hercegovine, nego baš moramo koristiti te njezine mape i one što nam zapišaju oni preko Atlantika.
Tako dođosmo u slijepi sokak iz kog nas sve rijeđe i pokušaju izvesti intelektualne elite, kojima bi to, bar po vokaciji, trebao biti posao, nego se samo po đahkad oglasi, tek da se javi da postoji u svome mrtvilu, „Krug 99“, vrteći, valjda u skladu sa imenom, u krug izrečene teze, šta bi bilo kad bi bilo, bez energičnije i odlučnije, retoričke šamarčine ovim našim a Boga mi i bjelosvjetskim „prodavačima magle“.
Tako se, valjda, samo kao izuzetak, oglasi uvaženi prof. dr. Enver Kazaz, o sankcijama koje onako „papagajski“ ponavljaju europski ali i oni prekoatlanski misionari, tvrdeći da on prijetnje vidi kao licemjerstvo Europske unije, koja svoju moć koristi na principu šargarepe i zeca, koji treba da se navikne na to da će mu ta šargarepa vječno biti nedostupna.
Prof. dr. Kazaz, svoje stavove zaključuje riječima : „Licemjerstvo je sadržano u tome da Europska unija ima ključ za rješenje problema u BiH, a pri tom nikad nije prihvatila odgovornost za upotrebu tog ključa.
Neka ga onda daju bosanskohercegovačkim političkim elitama i onda mogu govoriti i o sankcijama i o svemu drugom. Dok god je ključ u njihovim rukama i dok god smo u poziciji protektorata oni će biti neoliberalne licemjerne političke kreature“.
Presjedatelj Biskupske konferencije BiH monsinjor Franjo Komarica je takođe bio izuzetak, kada su u pitanju vjerski predstavnici u Bosni i Hercegovini, te vrlo glasno i jasno upitao: “Zašto naša država nema pravo biti pravna država“? Naglasio je, da nije dovoljna samo jedna parcijalna promjena u BiH nego je neophodno, direktno istini pogledati u oči kada je u pitanju cjelovita Bosna i Hercegovina.
"Ljudi, ovo je nakarada od države i ovo ne valja", ustvrdio je monsinjor Komarica.
Na žalost ovo su rijetki i nedovljni primjeri javnog istupa, koji bi i samo zagolicali domaće i nikako one međunarodne političare, koji se BiH sjete ko lanjskog snijega.
A naši političari, po već uhodanoj „šemi“, okrivi i bližnjeg svog, samo on, veliki lider, nikad nije kriv.Kako se lidera „naliderilo“ ovih poratnih godina na ovom malom prostoru, ima ih, naslutit ćete koliko da i ne govorim. Ima ih u enormnim plaćama i paušalima, u kompozicijama blindiranih vozila, ima ih po imovinskim kartonima, onim što su prikazali a i onim što nisu, baška, ima ih na svim skupim bjelosvjetskim destinacijama, samo ih na riješavanju problema običnih smrtnika, ni „zglave“.
Kako onda objasniti cjelokupnu situaciju destruirane Bosne i Hercegovine, gdje nema pravne države pa samim tim ni vladavine prava, možda će najslikovitije dočarati, neki dan prezentirani uradak, bivše zapovjednice, Međunarodne svemirske postaje, kapetanice Suni Williams koja se namučila da bi pokazala, na koji način astronauti odlaze u WC u svemiru. Sav „zahmet“ ili ti trud, te misije o kojoj, bojim se, nismo nikad pomislili i ako jesmo, strah nas bilo pitat da ne ispadnemo narodski kazano, rutavi.
Tako smo spoznali kako se kaka u svemiru! Kakve sad to veze ima sa BiH?
Pa u najkraćem, i ova zemlja je postala odlagalište stupidarija stranih mešetara, koji pored onog što izbaci njihov um, ostavljaju i svoje tragove fiziološke potrebe, da ne kažem sranja i tako pored naših domaćih koji to čine obilato, na sve strane imamo samo te tragove proizašle iz „direktive“ neumoljive prirode.
A mi plutajući kao u svemiru, valjda svjesni svog bestežinskog stanja, i još više svjesni da i oni tragovi takođe plutaju u tom prostoru bez gravitacije, ne smijemo ni po koju cijenu otvoriti usta, kako bi nešto rekli.
Posljedice su jasne. Možda baš zato, imamo i himnu koja se šuti, ne pjeva? Ali imamo svoje „zmajeve“ koji su svjesni svoje težine i značaja, baška, pa se dadnu visinama, protivno zakonima koje gore pomenuti debelogusci nameću, „zmajevi“ lete. A mi?
Ostajemo u fenomenu svemirskog toaleta, koji kao pravilo nepopravljivo „živi“ u Bosni i Hercegovini.
Šuti i ne zijevaj!
