Kako mislis odes negdje, a ne oznacis se na fejsu? Kako mislis ne stavis sliku sa rodjendana, vjencanja, djevojacke, odbrane diplomskog, rodjenja djeteta, ovog, onog, petog, desetog…? Kako mislis uradis bilo sta, odes bilo gdje, a ne objavis na fejsu? Kako? I zasto? I cemu? I kome? I zbog cega? I radi cega? Eto, tako… Ne kritikujem, ne osudjujem, samo se nesto pitam…
Otkud ta potreba da sve dijelimo sa svima? Kad se to izgubila privatnost? Kad je to nas zivot postao javna stvar? Kad smo to prestali raditi stvari za sebe i u sebi? Za svoj gust? Zar je bitno da svih vasih hiljadu osam stotina i dvadeset devet prijatelja, od kojih hiljadu sedam stotina trideset i sest znate samo iz vidjenja i pozdravite ih u prolazu s obicnim cao ili ih pak nikako ne znate i nikako ne pozdravite, znaju da ste bili tu i tu, radili to i to, druzili se s ovim ili s onim? Ko su ti ljudi u vasim zivotima? Zasto sa tim strancima dijelite svoj zivot? Zasto je vas zivot postao dostupan svima na svakom koraku bas kao jeftina knjiga u trafici na cosku?
Ne znam… Je li to potreba da nesto pokazete i dokazete? Ili to radite jer ste u tim trenucima prikazanim na tim slikama bili neizmjerno sretni, pa to zelite podijeliti sa drugima? Ja sam recimo takva. Kad sam sretna zelim da cijeli svijet to zna. Zelim da podijelim svoju srecu sa drugima. Ono kao ne mozes toliku silinu osjecanja drzati u sebi, inace ces puknuti, pa grlis sve redom, od sestre, mame i tate, preko prijatelja i rodjaka, do kolega i poznanika, pa dodjes i do tog crnog fejsa. Ajd, to jos i mogu shvatiti. Nekontrolirani osjecaj srece koja mora naci neki odusak. Koju moras izbaciti. Neke osjecaje jednostavno ne mozes drzati pod rucnom.
Al’ zar kafa u obliznjem kaficu u kojem visis svaki dan predstavlja takvu srecu za vas? Zar izlazak u diskoteku u kojoj visite svakog vikenda predstavlja za vas neizmjernu radost? Zar odlazak do obliznjeg gradica s prijateljima predstavlja za vas toliku srecu da morate objaviti ne jednu, ne dvije, nego bar deset slika? Zar je ono pice koje pijete vrijedno ijedne slike? Zar je bitno cak i to sta jedete? I gdje? I s kim to jedete? Zar i vasa nova frizura mora da se nadje na fejsu? I novi sljasteci plasticni nokti? I nove cipele? Zar i slika vaseg tek rodjenog djeteta? Ubrzo cemo na babine ici na fejs, a ne kuci.
Bolan, briga mene sta citate, koji film gledate, koju pjesmu slusate, a pogotovo me nije briga kako se osjecate! Briga me kakva vam je haljina bila na nekom tamo vjencanju nekog vaseg prijatelja i briga me kako vas je nasminkala profesionalna sminkerica. Zar te slike i te trenutke ne biste trebali dijeliti sa najblizima? Briga me i gdje ste slavili rodjendan i kako vam je bilo i sta ste dobili. Zar takve stvari ne dijelite sa prijateljima i rodbinom?
Ne znam… Otkuda ta potreba? Da li iz zelje da se uklopimo? Iz straha od neprihvacanja? Iz bojazni da ce nas proglasiti cudacima ako budemo drugaciji i ne budemo fejsbucki aktivni?
Kome se dokazujemo?
Kome pokazujemo?
I sta?
Izgleda, ipak, da smo svi mi fejsbuk ovisnici. Neki manje. Neki vise. Neki ga bas ”prećeraju”, a neki znaju mjeru, pa jos drze stvari pod kontrolom. Neki to priznaju, neki ne. Ipak, u svima nama cuci jedan mali fejsbucar koji nas tjera da se ponasamo u skladu s pravilima fejsbuckog svijeta. Da li cemo pasti pod njegovu tiraniju ili cemo pak mi uspotaviti svoju, zavisi od nas samih. Ja drzim pod kontorolom ovog svog. Ja uspostavljam pravila. I krsim ona njegova. I kad mi zeli podapeti, osujetim ga. Kad sprema zasjedu, izbjegnem je.
Ipak, bojim se. Bojim se da nas drustvene mreze udaljavaju i guraju u svijet sutnje. Bojim se da cemo, ako nastavimo ovako, u skorijoj buducnosti svi zivjeti u nekom virtualnom svijetu, da telefonski razgovori vise nece postojati, da ce olovke, i suhe i hemijske, izadji iz upotrebe, da nam sveske nece biti potrebne, knjige necemo stampati, voljet cemo se srcima zabiljezenim na komentarima, iskazivat emocije slicicama, a stavove citatima iz knjiga koje nismo procitali. Bit cemo nepismeni, necemo umjeti sastaviti recenicu, jer ce nam vokabular biti sveden na hashtag – ove, na skracenice tipa btw, lol, wtf, yolo, asap… Bit cemo nesposobni da formiramo vlastita misljenja, jer cemo sve informacije dobiti samo jednim klikom , pa nece biti potrebe da mislimo svojom glavom. Bit cemo i neuki, jer ce nas zatrpavati nepotrebnim informacijama o savrsenom zenskom tijelu, najboljoj dijeti, razvodima i brakovima holivudskih zvijezda, skandalima politicara, transferima nogometasa… Komunikacija uzivo, razgovori u cetiri oka, ce biti ravni ukazanju u Medjugorju.
Zamislite, fejsbuk generacijo, kakav ce to strasan svijet biti.
I zato ne dozvolite onom malom fejsbucaru u vama da mase svojom zastavom.
Bas naprotiv, masite vi svojom.