Negdje na sredini King's Road-a na broju 195-197, u srcu Londonskog Chealsea-ija, dugo vremena nalazio se Henry. J. Bean's bar and grill. Tu sam radio nekih 9-10 mjeseci dok mjesto nisu kupili neki Škotski „wannabes“ i počeli da ga uništavaju. Nisam ni čekao da vidim početak kraja. Novi vlasnici su mi od prvog susreta bili totalno antipatični. Sa arogantnim stavom, mi ćemo ovo, mi ćemo ono, to će biti ovako i onako, bla, bla, bla. Zlatno pravilo „ne čačkaj ništa dok radi“ su potpuno ignorisali i ja sam digao sidro. Iako su „Sloanies“, po mom mišljenju najgore šminkerčine na svijetu, bilo je prilično zanimljivo iskustvo. Tu i tamo bi naletio neko slavan, popularan pa čak i prava, pravcata zvijezda. Imao sam sreću da je jedna od tih sjajnih nebeskih tijela bio naš stalni gost. Kad sam promovisan u bar menadžera i prešao u prvu smijenu, upoznao sam legendu i bio sretan što svaki dan mogu s njim malo pročaskat’. U 11 ujutro bi se nacrtao na vratima, nerijetko i malo ranije, obavezno sa smotuljkom novina pod pazuhom. Sjeo bi za svoj sto, nabacio naočale na pola nosa i samo bi dizao pogled prema vratima kad bi neko ušao, bez pomjeranja glave kao da nekog očekuje. Nije naručivao, samo bi se ljubazno zahvalio na velikoj čaši (250 ml) Chateau de la Ragotiere Chardonnay-a koja mu je uslužena i nastavio da čita novine. Popio bi 2-3 čaše, nerijetko i malo više, posebno kad bi mu se pridružila supruga. Uvijek je bio tih, skroman, jako ljubazan i rekao bih stidljiv. Nije mnogo pričao, tek kad bi ga uhvatili malo pripitog ispričao bi neku anegdotu iz svoje burne karijere. Kao na primjer kad je nestao prije utakmice U New Castle-u, direktno iz kafane u kojoj je proveo dva dana i dvije noći, krvavih očiju i superhikovog zadaha utrčao u svlačionicu pet minuta prije početka meča, presvukao se na brzinu i poslije svakog zgoditka, od ukupno tri, pogledao Matt Busby-ja sa širokim kezom. Zezao sam ga za zijan od Partizana i rekao mu da bi mi bilo draže da su zijanili od Sarajeva, nasmijao se i odgovorio „Niste imali sreće, nisam bio povrijeđen“.
Skromni gospodin je imao strašan smisao za humor također, uostalom, kao i većina Britanaca. Jedan dan smo stajali pored bara (šanka) Andy, menadžer na dužnosti, ja i gospodin Best, koji se upravo spremao da ode. U produžetku bara, koji se protezao dužinom jednog cijelog zida sa lijeve strane od ulaza, bio je i grill ili roštilj. Šank i roštilj su bili podjeljeni samim ulazom za oba „postrojenja“ a sistem je bio da naručiš na baru i ako naručuješ klopu dobiješ broj koji se pojavi na jednom od 4 ekrana kada je hrana spremna. Zatim odeš do grilla sa svojim brojem i uzmeš svoju klopu. Neka vrsta samoposluge jer nije bilo konobara, samo skupljača čaša i tanjira, tzv. „Busser“. Na roštolju je radio Pedro, Španac iz Andaluzije, koji je prilično slabo, da ne kažem loše, govorio Engleski. U neka doba eto ti Pedra nama trojici sa pitanjem „Kako se na Engleskom kaže kad neko govori više jezika?“ Taman sam zaustio da kažem „Mul…“ kad gospodin Best reče „Clever Cunt!“ Prije nego se počeh smijat’ prekinuše me Andy-jeve na čas namrštene obrve kao znak da se suzdržim. Pedro ponovi „Clever Cunt“ i vrati se za roštilj. Nismo dugo čekali da se pojavi mlada lijepotica da preuzme svoju hranu. Pedro poče razgovor na svom „Manuel“ Engleskom sa mladom damom i ubrzo je pita govori li još jezika osim Engleskog? Ona odgovori da, Francuski i Njemački, na šta će Pedro ponosno na sav glas „Aaaaaa, you are a clever cunt!!“ Jadna cura nije znala šta joj se desilo. Sva se zacrvenila i otrčala sa hranom za svoj stol. Malo mi je falilo da se ugušim od smijeha. Gospodin Best nam klimnu glavom i sa osmijehom i novinama pod pazuhom ode prema izlazu.
George Best 1946 – 2005