“Kažu da je Bosna (čitaj Republika Srpska) samo država za rođaka i da smo na vrhu liste po odlivu mozAKA”.
Baš se pitam zašto, ja kontala nama super.
Jedna vrlo zanimljiva rečenica koju je izjavio Milorad Dodik gostujući u jednoj emisiji ovih dana, a mene je podstakla da napišem ovaj tekst, jeste tvrdnja da on odnosno o (oni) imaju “Životni mandat” u Republici Srpskoj, vjerovatno aludirajući na svoju moralnu, duhovnu i svaku drugu posvećenost i požrtvovanost državi, entitetu, građanima i čemu sve ne.
Ali nešto sumnjam da je baš to u pitanju, jer naš predsjednik nije baš najpoznatiji kao moralna veličina i oličenje kulture. Prije će biti da je u pitanju bukvalni životni mandat, onaj koji prestaje sa poslednjim dahom milog nam predsjednika, onaj koji je imao Tito. Ja bih lično taj životni mandat definisala kao “doživotno pravo na Republiku Srpsku i na sve ono što se nalazi u njoj” jer je činjenica da Milorad Dodik, Republiku Srpsku shvata kao svoje privatno vlasništvo i prema tome može da se ophodi onako kako želi, što i radi. Jer u ovoj državi je dovoljno da se deklarativno izjasniš kao poštivalac Ustava i zakona, i ti si završio posao.
U prilog ovoj tvrdnji govori i činjenica da je Grad Banja Luka poklonio Ustavnom sudu Republike Srpske zemljište u centru grada, vrijedno više od million konvertibilnih maraka. POKLONIO! Vjerovatno u znak zahvalnosti što su im tolike godine “izlazili u susret” u raznim procesima. Pa treba ispoštovati onoga ko te u neku ruku drži na vlasti time što zatvara oči pred činjenicama, realno. A srećom lokacija zemljišta je u blizini velelepne zgrade IRB-a, ako im zafali koja marka za gradnju da se ne cimaju daleko. Za izgled i izgradnju će se pobrinuti pretpostavljam neke visoko-niske gradnje Laktaši ili eventualno Tigar-Lav-Azdaja Doboj.
Ovo šta mi živimo i gdje živimo polako je postala demokratska diktatura i to nije ništa čudno što se u jednom društvo kao što je naše mogu objedniti ova dva kontradiktorna pojma kao diktatura i demokratija, jer postala je floskula rečenica, “Gdje prestaje logika, počinje Bosna“ ( u ovom slučaju Republika Srpska). Najbolji primjer jeste famozni Zakon o javnom redu i miru. Zakonom je definisano šta, gdje, kad, kako, na koji način i kome smiješ reći. Šta je to ako nije demokratska diktatura? A činjenica da je upravo sporni zakon bio prvi koji je usvojen od ukupna 33 zakona koja NSRS planira da usvoji u narednom periodu. Od kad je to uregentnije od ekonomije, visokog obrazovanja, zapravo većine oblasti pored javnog reda i mira? Ne sporim značaj samog zakona ali prioriteti su malo pobrkani, čini me se. Očigledno je da je ovaj zakon predjelo a glavna jela ćemo imati prilike da okusimo vrlo brzo.
I tako dok se Ranko Škrbić šeta po Paprikovcu, umjesto po zatvoru, i nadgleda rekonstrukciju Kliničkog centra, da vidi šta mu to kum Mile radi dok se on gotivi po Beogradu, narod Republike Srpske se šeta od kontejnera do kontejnera (nad) gleda šta će danas da jede.
Za konkurs.