Isti trolejbus, ista linija. Neki ga zovu „gasna komora“ zbog zagušljivosti, želeći tim riječima dočarati atmosferu. Svi znamo ili ne znamo šta je gasna komora, tko i gdje ju je koristio pa je malo neumjesno dočaravati atmosferu tim riječima. Ako se ima na umu da su trolejbusi iz Njemačke svašta ludoj glavi može biti na pameti.
Posmatram oko sebe tražeći nekoga poznatog, barem tako izgleda, i na oprezu sam jer se nikada ne zna na kojoj stanici mogu ući revizori da obave svoj posao. U tom slučaju moje putovanje završi i opet izgleda kao da sam baš tu želio izaći. Nisam jedini koji uredno ne kupuje vozne karte ali imam interni dogovor sa sobom oko švercanja i to su samo moje demagogije. Oprez jenjava kako sve manje ostane do mog odredišta.
Nagluh sam na lijevo uho još od djetinjstva pa teško mogu razaznati od toliko glasova šta se priča. No uvijek ima onih najglasnijih koje razumijem. To je onaj osjećaj kad se pitaš koliko su stvarno glasni kad ih čak ti čuješ. Stariji gospodin i isto toliko stara gospođa pričali su nešto o nekome. Gospodin je toj gospođi rekao:
– „…a on traži, a hoće još, samo daj, daj još više, a svjestan je da će otići i da ništa sa sobom neće ponijeti. Ni ime, ni ime nema dok mu ga neko ne dadne gospođo. Eh! ovdje izlazim. Doviđenja i prijatno“, završio je sa izlaganjem. Gospođa je ostala bez svoje zadovoljštine, bez svojih pet minuta.
Ostali!? Ispratiše starca pogledom dok je izlazio.
I da. Šiber sam otvorio čim sam ušao, bez dvojbi.