* * *
Vrati unatrag ringišpil ludila.
Nego da se vratimo mirnijim temama, koje su manje pod „teorijama zavjera“, a one se tiču opširnije slike nego ove moje polustudije, naklapanja, lične logike iz ličnog eksperimenta sa društvenih mreža. Pa ostaćemo i pri tome, ali bih se prvo obratio sebi, i drugima istim razmišljanjem. Zaronio bih u maštu buduće neke vizije svijeta. Zavapio bih pred Evropom i pred nacijom svojim pa usporedio vrijeme koje sve to može da dočeka u svoje krilo i onda ćemo se naći zajedno pred istinom. Vrijeme je istina koja dolazi. Sve van vremena je nestvarno.
Razmišljam šta bi na ovo sve rekao Branko Ćopić, Skender Kulenović, Petar Kočić i još mnogo mojih velikih krajišnika književnika čiji potpis i pero je veće od svake moje misli. Šta bi rekli na ovo pitanje Petar Pecija Popović, Golub Babić, Gavro Vučković i mnogi drugi ustanici i revolucionari, krajišnici, a čiji jedan poklič je jači nego svo moje govorništvo zajedno kad se skupi. Volio bih znati, šta nam je ostalo od sjećanja na ove ljude koji su gradili život i duh ovog naroda, i volio bih onda s njima poći na dalek put Evrope, jer ona nam je sudbina. Mi ne tražimo Evropu da nas primi, mi smo dio Evrope i ne tražimo evropske teftere i fermane da nam ispisuju, već imamo svoje da ugradimo u njihove. I mi vrednosti imamo, a ko misli da su naše vrednosti prošlost, taj je prošao pored razuma i postao je ništa. Meni nikogovići ne trebaju, jer kako mi može zatrebati nešto što ne postoji.
Ja želim Evropu mog djetinjstva, sa Timoti Džon Bajfordom koji mi je svake nedjelje na TV Sarajevu režirao filigranske emisije zdravog dječijeg sadržaja a Zijah Sokolović uspjevao svaki put da pronađe pitalice i sveznalice. Ja želim da se pitam i „pitam se pitam“ ima li još budaletina pod ovom nebeskom kapom koji bi neke opasne igre da vode, a da ja to ne vidim. I pitam se da li će uspjeti u svom prljavom naumu da to ostvare. Ja želim Evropu sa Cartoon Network kanalom kakav je bio osamdesetih uz Simpsonove i Charly Brown ekipu, a ne da mi djeca gledaju Porn hub, XXX i druge prdačine iz vašeg „tolerantnog“ svijeta.
Serem vam se u veselje, u sve što ste nazvali tolerancijom, u vaše „prajdove“, u vaše gigabajte sadržaja na hard diskovima, po velikim kućama zabave za proste. Serem vam se u velikog brata i farmu i u sve transvestite koji su paradirali po čitav dan na „ružičastim „ televizijama. Serem se i u nacionalne kanale koji su sve počeli da kinđure početkom devedesetih, tako da ih u mojim očima ni količina vode sa velikih poplava, minulih upravo, neće saprati. Serem se na Brenin helikopter koji ju je spuštao na stadion osamdesetih kako bi dokazala da je jugoslovenka, i to nikom drugom nego Bugarima. Serem se i Minimaksu na čitavi rad i životno djelo, jer je povukao okidač za sve loše na planu umjetnosti i kulture što se moglo zadesiti na teritoriji bivše Yuge. O vršenju nužde, mogao bih još da pričam jer spisak stvari koje bih verbalno i figurativno „dijarejirao“, previše je dugačak, a premalo prostora da se sve kaže, pa ipak svjestan da mi ovakav naboj prostota kvari reputaciju kao pisca, prestaću da psujem, kako se neki čistunci ne bi naljutili i nazvali me pogrdno, serem se i na njih i njihovu kritiku, jer kritikuje samo onaj koji ništa nije ni čitao, a kamo li pisao.
Povrati unatrag djetinjstvo vremeplovom.
Tako sam ja iz analitičnog eksperimenta prešao na definisanje krivaca za sve mondensko, (ma šta to značilo, ja znam, al mnogi ne znaju) svjetsko i bjelosvjetsko, fukarasto i manje fukarasto, što smo prigrlili ne razmišljajući uopšte da li nam to treba ili možda ipak ne. Tako sam ja prešao sve granice ukusa i neukusa u zadnjih dvadesetak reda, ali korisno je ko je pročitao do kraja, pa vas molim da mi javite ako ste došli do prve stepenice gdje se lomi tekst. Šalim se, nema još puno, jer mi je ostalo nešto malo da se vratim u neke godine unatrag, vremeplovom koji je izmislio ćića Goja dok mi je od pokvarenih automobila sklapao jedan u krugu firme „Nova Sirovina“ i evo sada ga koristim i nevjerovatno je da vremeplov od tada besprekorno radi.
Korak natrag napraviću u davnu prošlost kad su cvijetale dunje iza moje kuće i kad su mirišale lale u baštici koju je moja majka uredno zaljevala i gajila taj lako prolazni cvijet. Mirišu lale, veliko vrelo žubori, nebo se plavi, kao u nekoj patetičnoj pjesmici iz čitanke tog uzrasta. Ja, trčim po livadi Mare Puklin, „Puklinuše“ kako su je zvali, i ulazim na slobodnu teritoriju, u svoju šumu na obali rijeke Unac. Ulazeći u puklinušin svijet, skrivajući se da me ta preka baba ne vidi i kako su nas djecu strašili, da ne puca iz puške barut i so u naša dupeta, glumili smo junake omiljenih serija mog djetinjstva. Svaki put uspješno prebacivajući se na slobodnu teritoriju šume, zamišljao sam ilegalne akcije partizana. Bio sam Prle i Tihi, a ponekad i Kriger, zavisi koju slamku izvučem. Znam da je Puklinuša stalno bila Hitler, jer je tako kal njen po prirodi nametnut bio. Moje carstvo veće nego svijet „Gospodara Prstenova“, zdravije od rajskih datula, izazovnije od orkanskih visova i uzbudljivije od akcionih filmova Čak Norisa i Čarlasa Bronsona zajedno. U takvom carstvu sam imao svoju ličnu kuću na drvetu i u nju je mogao da uđe samo onaj ko je imao urednu propusnicu potpisanu od velikog čarobnjaka Goje koji me je štitio od „prderožina“ bijelog i crnog svijeta.
Neće ovo shvatiti ljudi, pogotovo klinci koji danas odrastaju uz bolesne filmove i jedu hibridne sjemenke dok pale računare i kolju virtuelnim noževima neke protivnike u krvavim video igricama. Neće shvatiti da je njih prderožina samljeo u svoj vrtlog i oduzeo im maštu, oduzeo ime i dodjelio crni gram pri poraza duše. Neće ovo shvatiti niko, al ima neko ko hoće… (pa sad zamislite glumca kako namigne na kraju) Hoće onaj ko shvati poruku ovih redova i ovo bude pročitao bez zavisti i komplikacije da mu je pisac problem. Dok tražimo grešku u onome koji definiše probleme, oko nas će se množiti isti kao bakterije. Ne budite pogrešan antibiotik, izaberite mjesto gdje ćete djelovati zarad svoje budućnosti i vaše djece. Uđite u šumu mog djetinjstva i napravite kućicu na drvetu, a Goja će se pojaviti sa propusnicama kao kondukter u vozu koji se zove „Empirija expres“ jer sve je iskustvo i život.
Kraj feljtona !