Svako jutro, dok se osjećam više kao vreća krompira nego kao čovjek mijenjajući dva prijevoza da bih stigao do fakulteta, razmišljam zašto je Bog morao biti toliko okrutan da me stvori u zemlji koju je odavno zaboravio. Znam, znam da ima puno gorih, pa može se čak reći da živim u bogatijoj polovini svijeta. Ali, pobogu, trebam li u 21.stoljeću biti zadovoljan što nisam gladan, što imam internet i što sam poprilično siguran da ću dočekati sutrašnji dan? Dvadeset i prvi vijek je, pobogu, te stvari su minimum.
Ipak, svjestan sam sljedećeg: “Svijet nije pravedan”. To je izjavio drugi najbogatiji čovjek na svijetu. Kada on to izjavi, mi ostali se samo možemo poklopiti ušima i pomiriti sa time jer je čika Gates rekao istinu.
Ok, nisam mogao birati zemlju u kojoj ću se roditi. Birao sam šta zelim postati. Košarkaš. Počeo sam trenirati i košarka mi je ušla duboko pod kožu. Bježao sam sa časova da šutiram na koš, trčao ljeti po najvećim vrućinama, policija me vodila sa koša kada se neki od komšija žalio da mu nedam spavati u 4 ujutro. Svakim djelićem svog tijela i duše ja sam živio košarku. Vjerovao sam da će se moj trud isplatiti, vjerovao sam da ću postati profesionalni košarkaš…
Kakva sam samo budala bio. Čovjek koji je prekinuo moju karijeru prije nego što je i počela se ni po čemu ne razlikuje od ljudi koji odlučuju o sudbini naroda BiH (čitaj političara). Nije znao ništa o meni, da li sam dobar ili loš. Nije se čak ni potrudio upoznati me. Tretirao me kao da sam jedno veliko ništa, kao da ne postojim. Tri godine nakon toga, znam zašto. Nisam bio njegov. Nije poznavao mog oca. Znajući ni da na drugim mjestima neć dobiti šansu, prestao sam igrati. U matičnom klubu sam bio iza trenerovog miljenika i iza sina lokalnog moćnika, igrača koji sa 130 kila igra beka. Rezerva lošijim od sebe. Ne previše dobra referenca ako želite igrati na nekom drugom mjestu.
Birao sam i fakultet, doduše bio sam primoran da izaberem Ekonomski jer sam išao u Ekonomsku školu, a tamo sam išao samo da bih bio bliži dvorani i treninzima. Godinu i kusur sam od bachelor diplome. Velika stvar. Ako sam išta naučio na Ekonomiji, to je da što neke stvari ima više, njena je vrijednost manja. Takvih diploma ima oko 1200, samo u Sarajevu, što je rezultat nakaradne upisne politike mog divnog fakulteta. Izgleda da je primljen svako ko je znao sabrati dva broja.
Kod nas na fakuletu je običaj sliku sa dodjele diplome okačiti na Facebook. Obećao sam sebi da ću na dodjelu diplome ponijeti toalet papir. Napraviću i ja sliku, staviću na beton diplomu sa jedne, a toalet papir sa druge strane. Između njih, nacrtaću znak jednakosti markerom. Eto, toliko mislim da će da vrijedi moja diploma, nakon 15 godina školovanja. Vrijediće kao rolna toalet papira. Armijo od 1200 nezaposlenih diplomiranih ekonomista, dolazim.
Nisam birao ni porodicu. Dostojevski kaže da sve sretne porodice nalikuju jedna drugoj, a svaka nesretna je priča za sebe, ili nešto slično. Imali smo svojih trenutaka, ali smo se na kraju raspali, prije svega zbog ekonomske situacije. Otac, demobilisani borac, radio je bijedno plaćene poslove za ratne profitere i kada mu je pukao film, otišao je u Austriju za boljim životom. Poveo je i mog brata na studij, brilijantnog dečka koji je tipičan primjer prosječne mlade osobe koja napušta Bosnu i Hercegovinu: pametan, snalažljiv, vrijedan, ambiciozan i gladan. Naravno, drago mi je zbog njih što su na boljem mjestu, ali dva moja najbolja prijatelja i dvije od tri osobe koje me razumiju su sada stotinama kilometara daleko. Da moj otac ima višu platu za samo par stotina a brat bolje uslove obrazovanja i perspektivu, sada bi bili tu.
Sada, ako još uvijek ovo čitate, vjerovatno se pitate je li ovaj promašio temu. Nisam.
Da sam ja neko, učinio bih sve da se ovo ne desi. A tako malo fali za to. Pravi ljudi na pravim mjestima, rekao bih. Malo više savjesti i skromnosti na najvišem nivou vlasti, rekao bih. Postene plaće za pošten rad, rekao bih.
Obrazovanje kao broj 1. Spriječiti odliv mozgova. Zaboga, zar je toliko teško napraviti kvalitetne upisne programe za srednje škole i fakultete? Zar je toliko teško podići vrijednost diploma? Zar je toliko teško uticati na kompanije kroz neke bonuse ili poreske olakšice ako bi svake godine primili po recimo, deset ljudi bez radnog iskustva? Zašto se ne bi školovali za ona zanimanja za koja postoji perspektiva? U konačnici, i ne možemo svi biti akademski obrazovani građani, ali i na Zapadu ljudi imaju solidne poslove i nakon završenih srednjih škola ili zanata. Ja bih tačno definisao koji se poslovi mogu raditi sa kojim diplomama, i spriječio bih tako tragikomični slučaj gdje poslodavac u oglasu traži visokoobrazovanu osobu, sa diplomom elektrotehnike da radi kao skladištar. WTF? U opisu posla, nosanje paketa i vozanje viljuškara. Uvreda, samo po sebi, ako mene pitate. Uvreda je da neko ko je završio jedan veoma zahtjevan fakultet radi tako nešto ali je nažalost realnost.
Nepravda koju sam doživio sa košarkom me naučila, da kada bih mogao da preduzmem nešto, da bih napravio sistem u kojem se cijeni nečiji rad i uloženo vrijeme, bez obzira da li je to uloženo u studiranje, sport ili umjetnost. U mome idealnom društvu to bi bio prioritet, podobnost bi bila zaboravljena a uspjevali bi najsposobniji, najinteligentniji, najvrijedniji.
Najveća nepravda koja me boli u BiH je odnos vlasti prema borcima. Olakšao bih život borcima. Ako treba, iz svog džepa pa makar kada bih morao ostati gol na kraju. Ljudi koji su se borili za ovu zemlju ne zaslužuju da žive pod mostovima, u šupama i zaboravljeni od sviju. Dali su svoju mladost, svoju dušu i svoju tijelo za ovu državu, a kako im je ta država uzvratila? Jedan obespravljeni vojnik je previše, nekoliko hiljada je velika sramota. Zašto da političar na “posao” dolazi u limuzini, okružen pratnjom, a neko ko zaista voli ovu zemlju nema šta da jede danas ili nema dati djetetu marku za sendvič u školi? A ta nepravda se može tako lako ispraviti, samo uz veću dozu altruizma, dobrote i saosjećanja.
Radno vrijeme bih smanjio na 6 sati, jer se efektivno ne radi ni toliko. Roditelji su potrebni djeci. U zadnje vrijeme svjedoci smo sve više nasilja, kriminala i neprihvatljivog ponašanja medju djecom; zapuštena su i nemoralna. Krivica je na roditeljima i učiteljima, ali teško je biti roditelj kada mrtav umoran dolaziš kući nakon deset sati rada za koji si bijedno plaćen, dok očajnički zeliš da se odmoriš od svakodnevnice. Teško je biti i učitelj jer je novac koji učitelji primaju nesrazmjeran odgovornosti koju trebaju nositi, a to je da djecu nauče nečemu i da im budu drugi roditelji. Škola bi trebala biti odgojno-obrazovna institucija, a ono što trenutno daje je jedino ispodprosječno obrazovanje. Gdje se izgubila obrazovna funkcija?
Samo malo više dobrote, razuma i ljubavi bi od Bosne i Hercegovine učinilo mnogo bolje mjesto za život. Još uvijek se nadam u bolje sutra, još uvijek vjerujem da će stvari krenuti na bolje. Vrijeme je za promjene, prvo za promjene na individualnom nivou, vrijeme je da kao osoba počnemo drugačije gledati sa one oko nas. Vrijeme je da se zaborave sitne razmirice koje nas muče toliko dugo i konačno počne gledati naprijed, gledati ka budućnosti, kako bi se konačno u ovom malom, trokutastom komadu Evrope živilo normalno i u rahatluku.
Napomena: za konkurs “Da sam ja neko”.