Poslala me mati nekidan po neke papire u Opštinu. Počela me buditi ujutro u 4, da ne zakasnim. ,,Hajde bona, ugrabi na vrijeme, znaš da je kod njih malo-malo pa pauza”. Znam bome mati. Može im se. Može im se otprilike onoliko koliko se meni ne može da u miru dočekam da propjeva komšijski pijetao. Mada ni on u zadnje vrijeme nije baš u vinklu, haman se nije podesio po srednjoevropskom vremenu. Al’ ko sam ja da se petljam u njegove nadležnosti.
Zagazim u šalter salu, k'o u Amazonsku prašumu. Posebno neurotoksišna vrsta Šalteruša Balkanikus vreba sa svake strane. Stacioniram se ispred svog ciljnog šaltera. Dobro je, nema gužve. Haj’ nema veze što nema ni šalteruše. Biće.
To moje biće se odužilo na nekih pola sata, a direktno proporcionalno se odužio i red iza mene. Sunce već poodmaklo na nebu, pa mi se očni kapci spontano počeše otvarati. Haj’ reko da malo bolje upoznam opasnost s druge strane šaltera.
Na stolici pulover, ručni rad, zaključi moje iskusno oko. Na stolu razbacani obrasci, hemijske, ključevi. Vidim ima ova i kuću i vikendicu i auto i garažu. Nema za nju zime. A ima i pulover.
Daljom analizom utvrdih joj omiljenu boju. Boja vladajuće stranke. Nisam imala snage da se osuđivački nastrojim na prazan želudac, možda je gospođa ipak tu gdje jeste na osnovu svojih kompetencija.
Iz duboke analize, dosta traumatično, trgnu me glas moje mete. Naglasak je onaj od kojeg krvare uši. Progunđa nešto, pa doživi moje postojanje. Krenu s obradom mojih papira, k'o da operiše tumor na mozgu. Jedva to ona nekako, reko’ samo mi još treba da se huda onesvijesti tamo, pa da me potraže organi gonjenja. Vidi se da je u neprirodnoj sredini. Dobro je, završi ona, ostasmo i ja i ona u komadu. Izlazna vrata mi se učiniše kao ono svjetlo što tvrde da su vidjeli ovi što su doživjeli kliničku smrt. Bile smo joj haman blizu i ja i ova gospođa s druge strane šaltera. Haj’ dobro je, prošlo je. Al’ nije sreća dugo trajala.
Po prirodi sumnjičava, bacim pogled na papire, dotična pogriješila matični broj. Nigdje nisam prispjela. Šta ću, vratim se nazad, na kraj reda. Nazovem mater da joj javim da ću možda stići na večeru. Al’ nije sigurno.
Uključim mehanizme odbrane, i opet se zaokupim mislima. Kontam nešto, trebalo bi ovoj gospođi prilagodit radnu sredinu, ovo je za nju suviše okrutno. Jedna mala ovčica da se priveže za sto, sigurno bi se gospođa osjećala mnogo prirodnije i mnogo opuštenije. Moraću kontaktirati onog jarana što je nakon završetka fakulteta otišao čuvati ovce na Vlašiću. Čujemo se nekad, kaže gore prelijepo, najčešće sve bijelo, a on nikad nije volio neku posebnu boju.
Za konkurs ”Najbolja politička blogerka u BiH”