Mi zivimo u svojim malim svjetovima na svojim malim planetama. Svako na svome otoku. Svako u svojoj tvrdjavi. Dizemo zidine iznad ociju i ponad usiju. Da ne vidimo kako negdje neko bije bitke teze od svih nasih malih bitaka zajedno, bitaka za koje smo umislili da su velike i najvece, jer nam pogled ne seze dalje od nosa. Da ne cujemo kako neko moli da na trenutak zaustavimo jureci voz nasih uzurbanih, besciljnih, ispraznih zivota kako bismo samo saslusali njegovu pricu. Kako bismo podijelili njegovu tugu. Jer lakse je udvoje. Da ne vidimo suze u ocima zaraslim u bore prerano nacrtane grubim rukama zivota. Da ne cujemo krik nemoci i ocaja sto izbija iz svake rijeci, iz svakog uzdaha. Dizemo ograde od bodljikave zice oko srca i pustamo puteve do istog da zarastu u dracu i korov. Da neko ne bi slucajno dopro do nas. Da ne bismo, ne daj Boze, osjetili nesto kao suosjecanje. Znas, ono kad ti bude zao jer vidis da neko zivi u stracari? Ono kad cijeli dan mislis o starici koja prosi na trotoaru? Ono kad ti se zaglavi knedla u grlu jer neki djecak u skoli gleda, praznih ruku i praznog stomaka, kako druga djeca jedu sendvice i cokolade?Jesi li zaboravio taj osjecaj? Jesi li zaboravio sta znaci biti tuzan i sta znaci boljeti? Sjecas li se onog necujnog zvuka kad se dusa kida na hiljadu dijelova? Znas li kako boli onaj procjep u srcu kad vidis suze u nekim napacenim i k'o izvor bistrim ocima? Ocima kojima je san sve ono sto ti imas, a cime nisi zadovoljan.
Mi ne primjecujemo da su nasi svjetovi ustvari savrseni. Da je sve ono sto nam fali cista glupost u odnosu na one koji nemaju za hljeba. Jer tamo negdje zivi on koji je zrtvovao svoje najljepse godine pjesaceci svaki dan od Zenice do Sarajeva da zaradi nesto novca. Tamo negdje neka majka razbija glavu misleci kako ce sutra svoje dijete, svog jedinca, poslati u skolu bez knjiga. I srce joj se kida od same pomisli da ce ga zadirkivati sto su mu knjige, koje je nabavila odvajajuci od usta, poderane i isarane. Sto ce mu se smijati jer u jednu teku pise dva, tri predmeta. Tamo negdje neki otac nocima bdije trazeci nacin da zaradi bar neku sicu. Jer zima ce. I snijeg. I skola. I valja predeverati. Negdje je neko djetinjstvo prekinuto i zaustavljene u letu sve igre skolskih dvorista, jer nema se para za skolovanje. Negdje neki djecak sanja o povratku u skolsku klupu. I zamislja da igra lopte. Njegova sestra bi samo barbiku da se igra. Jer ona jos nista ne zna o muci koju kriju zidovi njenog doma. Ona tek treba da pocne da zivi.
Neki ljudi, vjerovali ili ne, loze vatru usred ljeta, jer nemaju elektricnog sporeta da kuhaju na njemu. Usred paklenog hercegovackog ljeta, na cetrdeset i kusur stepeni, oni loze vatru da naprave rucak. Navecer ne mogu zaspati od vrucine. Neki opet prebiru kontejnere trazeci plastiku koju ce poslije prodavati i od koje ce zaraditi ono sto ti pojedes i popijes za dan. Oni ce od toga zivjeti bar sedmicu. Prebiru onim hrapavim starackim rukama po ostacima hrane i pica koju si ti jos jucer slikao i stavio na fejsbuk. Mi hranu slikamo, a oni je traze po smrdljivim kontejnerima. Pa pomislis li nekad, ludi covjece, kuda ides? Sta to radis?
Neki su bacili ponos po noge, stisli zube, ugrizli se za usnu, umirili nekako srce da ne iskoci iz grudi od bola i stida dok sjedaju na trotoar i pruzaju ruku trazeci sutnjom, pognute glave, koji fening. Neki, opet, idu od vrata do vrata pitajuci ima li posla. Bilo kakvog. Na sve pristaju. Ipak, najcesce se kuci vrate praznih ruku. Praznih pogleda, sto je najgore. I polomljene nade. Neki imaju 27 godina, a mora nisu vidjeli. Osim na TV-u kad se prica o nekoj tamo sezoni sve u sesn'es, kad nam izbise oci pune plaze i napucani hoteli, a njemu, jadnom, ona so samo grize ranu na srcu sto u tisini boli i boli.
Naravno, nigdje ne vidis sliku onog covjeka kraj kojeg sam stajala dok je punio svoj stari dotrajali golf plasticnim i limenim bocama pronadjenim u smecu koje su iza sebe ostavili svi oni koji su k'o bez glave poletili na ljetovanje u hrvatske gradice, kako bi se sutra hvalili preplanulim tenom i pokazivali slike znanima i neznanima, a koji su svojim dzipovima i drugim napucanim autima prolazili kraj njega u svoje apartmane s pogledom na more, s klima uredjajima i sesn'es obroka dnevno, i ne gledajuci ga. A bas ti, cvijecem ukraseni i drvecem ogradjeni apartmani, ta idilicna i piktoreskna zdanja, nalaze se tacno prekoputa kontejnera u kojima on kopa. Ipak, niko nista. Projure kraj njega kao da ga nema. Zastanes li ikad, ludi covjece, da pogledas te ruke i te oci od kojih te zaboli svaki milimetar tijela? Od kojih ti se skupe suze u ocima? Od kojih ti se najezi ona slana preplanula koza? Ili ne zelis kvariti svoj odmor pogledom na starca sto jedva spaja kraj s krajem?
Ljuta sam kad vidim kako smo postali hladni i otudjeni. Bijesnim kad vidim da ovakve price ne dopiru do nas. Do obicnih ljudi. Kako onda da ocekujem da dopru do ovih na vlasti? Ovih bescutnika i lazova? I ti me jos pitas za koga cu glasati. Pa sigurno ne za njih koji evo vec decenijama unistavaju djetinjstva. Koji kradu necije snove i lome necija krila da nikad neba ne dotaknu, da nikad sunca ne vide. Sigurno necu glasati za one koji 20 i kusur godina uzimaju onu djetinju caroliju svoj djeci koja moraju prebrzo odrasti i prerano osjetiti sve okrutnosti zivota na svojoj njeznoj kozi. Necu glasati za one koji crtaju bore i brisu osmijehe. Necu glasati za one koji zaklanjaju sunce nekim divnim ocima. A ni za one koji navlace mracne zastore preko necijeg vedrog neba. Necu i tacka!
Briga me za vase predizborne kampanje, za vase planove i programe, za vasa obecanja, za vase price. Puna mi je kapa vasih lazi. Doslo mi je do grla vasih ispraznih rijeci u kojima plivamo jos od devedesetih. Drzava nam je septicka koja se puni i puni. I kad jednom pukne, bas ce do pukne. Onda ce bit govana do Jadranskog. Onda cemo se dusit u vlastitoj gluposti i neznanju. Svi zajedno. I oni sto kradu 20 godina i mi sto ih biramo isto toliko. Neka, i treba nam!
Treba, jer sutra cemo opet glasati za one koji nisu bili spremni odreci se cak ni 10% samo jedne od nekoliko svojih placa kako bi taj novac donirali u neke socijalne fondove. Oni cak nisu bili u stanju, za svih ovih godina, ni osnovati taj socijalni fond. Bar jedan jedini socijalni fond. Al ono fond da valja. Pravi pravcati. Jok! Opet cemo birati one koji nisu ponudili nikakvo rjesenje za nagomilane socijalne probleme u jadnoj nam i cemernoj tvorevini od drzave. Socijalna politika u ovoj zemlji ne postoji. Apstraktna imenica. Nepoznat pojam. Zabranjeno spominjati u javnosti. Ahilova peta svakog, sve do jednog politicara. A mi cemo opet birati njih koji nam ne daju penziju, koji nam ne daju posao, koji nece da cuju za djeciji doplatak, koji ne znaju za neko tamo besplatno skolovanje najugrozenijih, koji ne zele da cuju za socijalnu pomoc. Bolan, u Svedskoj zivis k'o bubreg u loju samo od socijale. Svedska socijala je za nas zivot na visokoj nozi. U nas socijale nema. U nas imas 50 maraka mjesecno. A 50 maraka nije pomoc. To je ponizenje. A mi cemo ipak birati njih zbog kojih kopamo po kontejnerima. Zbog kojih placemo nocima. Zbog kojih zivimo u mraku. Njih koji vozaju bijesna auta, koji ne rade nista, a imaju sve, njih koji se bogate preko nasih povijenih ledja, njih koji nam ukradose zivot.
E znas kad cu ja glasati za takve? Onda kad smanje place sami sebi. Onda kad prodaju mnogobrojna auta kako bi taj novac dali onima kojima je potreban. Onda kad svoje vile i vikendice poklone najsiromasnijima. Onda kad otpuste svoje sinove, kceri i ostalu rodbinu i prijatelje koji ni po cemu nisu zasluzili mjesto u vrhu firmi, a zaposle one kvalifikovane i sposobne. Onda kad prestanu raditi 5 poslova i zadrze samo jedan. Onda kad svoje mjesto u nekim tamo odborima prepuste onima pametnijima i skolovanijima. Onda kad prestanu krasti novac doniran za poplave. Onda kad vrate dio nepravedno i nezakonski stecenog bogatstva i raspodjele ga onako kao dolikuje. Onda kad na vrbi rodi grozdje! Eto kad!
A ti? Za koga ces ti glasati, covjece?! Hoces li im pomoci, svojim glasom, kao i dosad, da nas vec jednom gurnu s ruba provalije, pa da konacno lupimo o to dno? Hoces li im pomoci da uniste i ovo malo zivota sto je ostalo u nama? Hoces li im pomoci da lome krila i unistavaju nade, jer te nimalo, ama bas nimalo, ne doticu tudje patnje? Hoces li im pomoci da ruse snove, jer bas te briga za one sto jedva spajaju kraj s krajem? Ili ces ipak probuditi u sebi davno zaboravljenu empatiju, pa shvatiti da tvoj glas moze promijeniti neciji zivot nabolje. Da tvoj glas moze onom starcu sto kopa po smecu dati tri obroka dnevno? Onoj djevojcici barbiku? Onom ocu miran san?
Jer kad vec nece gospoda politicari da nam vrate sunce, onda moras ti. Onda moramo mi.
Hocemo li konacno probuditi covjeka u sebi?