Ni žito ne pokosismo, ni mlijeko ne popismo, a omladina ode put neznanih ravnica da gleda divote druge zemlje, draže joj nego svoje.
Trebali bi smo svi oči uprijeti u tu zemlju obećanu, kao Bogom danu, kad stavimo šaku u džep. Tako misle mnogi i koji još sjede po klupama u parkovima, i oni koji se spremili svoje krpe u dvije torbe i odlaze uskoro.
U džepovima ništa osim velike praznine i trunja na dnu. Teško je živjeti ovdje među svojima, na istoj livadi na kojoj se roštilj često upali kad sunce zasja. Teško je živjeti i tamo negdje u tuđini kad ljudi oko tebe brbljaju nerazumljivim grlenim jezicima, punim umlauta i zapetljanih riječi. Ko god misli da je lako nek ide. Ko god misli da može tako živjeti nek’ se ne vraća. Najteže je od svega ipak, kad ti oko ušiju zuji i pišti pa od zemlju drmne. S brda doleti i ne bira koga će i u šta će, pa eksplodira po ko zna koji put u danu. Moliš kada će doći dan da čuješ tišinu. Moliš se da čuješ ptičice kako cvrkuću, dan kad je stalo i prestalo.
Nekad smo tako bježali u Njemačku kad je pucalo. Sad bježimo zato što ne valja. Tjera nas bijeda i siromaštvo u te daleke krajeve gdje je navodno bolje. Tamo, za šta mnogi kažu da uštediš na odjeći jer ti treba samo pidžama i radno odijelo. Nema livade i nema roštilja. Al’ je bolje, ima se para. Ima se račun u banci i nešto ušteđeno. Svašta se nešto ima, al’ se nema s kim kafa popiti.
Kažem blago nama pa se ne puca. Nije kao u Siriji. Bježimo mi, a bježe i oni u tu obećanu zemlju, u Njemačku. Mogli bi smo je nazvati Evropska amerika. Samo dođi. Ima posla, ima svega al’ prazno srce, prazna duša. I opet nije to ono najgore.
Toj obećanoj zemlji u kojoj svi vide spas nije sve tako zlatno. To je na površini. Kad se zaroni dublje sve postaje groznije. Često rečeno, a puno puta se prečulo: Njemačkoj treba radna snaga. Ta radna snaga je uvijek dolazila iz sirotinjskih država. Sedamdesetih i osamdesetih horde Jugoslavena, Turaka i Kurda, Poljaka, Portugalaca i ko zna kojih sve nacija su preplavile Njemačku, Austriju i slične “dobrostojeće” države. Uglavnom su novo-pridošle i friške radne snage dobijale poslove koje Švabo ne bi nikad radio. Teški i prljavi poslovi, a slabo plaćeni. Obično su to bili poslovi čišćenja i održavanja u tvornicama metaloprerađivačke industrije ili nuklearnoj elektrani. Tamo u nekoj gareži i otpadu zarade bolesti koje se ne mogu izliječiti.
To je sasvim dobro opisao Günter Wallraff u svojoj knjizi “Na samom dnu” iz 1985. godine. Da bi je napisao morao se maskirati da bi izgledao kao Turčin, raditi dvije godine najteže poslove i pri tom rizikovati svoj život. Sve da bi napisao knjigu u kojoj objašnjava kako je ta radna snaga potrošna roba. I kako se zaobilazi zakon i ljudska prava u obećanoj zemlji.
Da li je danas drugačije kada je vladavina prava na snazi, danas kada je Njemačka ujedinjena nakon pada Berlinskoga Zida? Ne znam reći. Samo znam da je ono što je bilo prije da će biti i dalje. Uvijek će postojati rupa u zakonu bilo gdje i bilo kad. Ne znam zašto je ta Njemačka danas toliko obožavana zemlja pa su Sirijci, Pakistanci, Iračani, Jordanci, Libijci, Afganistanci i ostali pohrlili da je nasele. Ko je njima rekao da je u Njemačkoj spas? Nakon pet godina rata u Siriji odjednom se dogodila velika seoba naroda koji na putu očaja naizmjenično mantra: “idemo u Njemačku, Njemačka, Njemačka…”.
Država koja je sredinom prošlog vijeka bila osuđena od ostatka svijeta za krvoproliće i najveći ratni sukob na planeti. Država koja je napravila koncentracione logore, do tada nezamisliv vid istrebljenja neke nacije ili ljudi uopšte. Još uvijek puna ksenofobije i neo-nacista, puna lažne priče o ujedinjenoj Evropi… odjednom, baš danas je ništa drugo nego Shangri-La u srcu Evrope.
Pošto su teorije zavjere postale opšte popularno štivo jer su naučna fantastika, drama i horror postali dosadni klišej, često se u takvom “štivu” nalazi logika, moguće i nemoguće. Teorija zavjere o eksploataciji narodnih masa od strane države i kapitalista nije nikakvo zabavno i opušteno štivo. To je već razvijena teorija koja se izučava na fakultetima ali i u tajnim društvima. Tako će narodne mase Bosanaca i Hercegovaca, ali i ostali narodi s prostora bivše Jugoslavije, u novijoj istoriji ostati zapamćeni kao gastarbajteri, a ne kao potrošna roba u teoriji zavjere. U modernom kapitalističkom društvu razvijenih zemalja uvijek se tražio čovjek više, ili drugačije rečeno novi kolač. Teorija zavjere je ovdje jasna. Takve razvijene zemlje generišu sukobe kako bi došli do profita. Do čijeg je to uha došlo? Znam da su teorije zavjere zabavno štivo za svjetsku populaciju. Logika nije došla upravo do te potrošne robe koja će pohrliti putem ka obećanoj zemlji. Kao da nas sve jadnike tamo čeka dugo očekivani raj jer su nam rekli u teoretski zabavnom štivu, preko radija, u novinskom članku i tv-emisiji o turizmu. Tako jedna teorija zavjere u smislu “dugujete pare MMF-u koje nikad nećete vratiti” pretvara normalno bosansko-hercegovačko društvo u kmetovsko, koje će “za dolar više” sanjati kako postaje slavni Clint Eastwood pun love tamo negdje na zapadu.
A kto je ta, a gdje je ta, da prostiš… Njemačka rekti…