Mislio sam da je tome ludilu došao kraj, da se napokon prestalo pričati o tome. Mislio sam da je to populistička priča. Mislio sam da je to hrana za sve one nacionalnističke mozgove bez dvije pročitane knjige. Međutim shvatio sam da se o tome nije pričalo samo zato što je gospodin predsjedavajući bio u Rusiji. A jutros opet isti naslovi. Gdje je zastava? Još se ne zna ko je sklonio zastavu. Ko će čuvati MIlorada Dodika? A ja pitam od koga čuvati? Zar treba od nekoga čuvati političara koji je osovjio kako kaže najviše glasova u dvadeset i prvom vijeku? Nikada više građada kako kaže nije otišlo na izborno mjesto tog sedmog okotbra i svojevoljno zaokružilo njegovo ime. Složilo se s njegovom politikom, dalo mu povjerenje jos četiri duge godine.
Ali da se vratimo na zastavu. Ni zastava više nije što je nekada bila, nažalost. Simbol! Svetinja! Za nju su nam preci ginuli, da bi se danas ovi igrali s njom. Da bi je danas koristili u dnevno-političke svrhe, da bi danas s njom zamajavali javnost. Ili je možda zastava evuluirala krot svo ovo vrijeme. Pa danas zastava možda ima moć da popravni pogubnu ekomosnku politiku koja se sprovodi. Ili pak da zaustavi demografsku katastrofu koja nam se dešava, što mortalitetom što odlaksom stanovništva. Možda je zasatava dobila moć da narhani gladne. Vjerovatno ćete misliti da sam lud ili u najmanju ruku ironičan kada ovo pišem, ali svjedok sam pojave zastava na svakoj raskrsnici, na svakome ćošku maltene. Jedino što sebe tužno pitam da li ona tu stoji baš na međuentiteskim granicama da provocira one druge, koji su opet još tužniji pa ih može isprovocirati, ili ona tu stoji kao simbol onaj pravi što je bila kroz istoriju? A opet kako da ne mislim da je zastava dobila sve ove moći kada se samo o njoj piše i samo o njoj govori. Nema tema odlaska mladih, mojih vršnjaka i to ne na školovanje nego na nepovrat, odlaska zauvijek. I opet sav snužden pitam sebe koji su gori? Da li su gori oni što tako bezobrano i perfidno koriste svetinju jednog naroda za rad skretanja pažnje sa stvarnih problema? Ili su gori mediji koji to prenose i prave od toga problem broj jedan u državi, u državi koja je na izdisaju? Ili su najgori oni koji to doživljavaju lično, oni koji troše svoju životnu energiju u prepirke oko zastave, oni koji čekaju pola osam da čuju gdje je zastava?
Ja ovo pišem iz očaja i revolta. Ja ovo pišem iz nevjerice, tuge i žaljenja! Ja ovo pišem jer se ne mogu pomiriti s tom činjenicom da je to najbitnija tema našeg društva. Kažu da još nismo dotakli dno, ali ja optimistično tvrdim da jesmo! Ne mogu zamisliti da može gore, zbog toga mi preostaje nada da u buduće može samo bolje jer ne vidim kako može gore!