Ja se ne sjecam ni tog trenutka ni tog dana kad je srusen Stari. Kao sto se uostalom ne sjecam ni mnogih drugih stvari iz rata. Kad pomislim na rat izleti pred oci par slika i nista vise. I ono cega se sjecam, sjecam se vise iz prica drugih ljudi koje sam slusala, pa je onda moja masta iskonstruisala oko tih prica neka svoja sjecanja. Nesto dodala, nesto oduzela, i napravila neko kvazi sjecanje. Ne znam kako ni zasto, al tako je. Valjda se potisnulo, izbrisalo, uspavalo… Ko ce ti ga znati.
Jedna od najzivljih prica u mome sjecanju je mamina prica o jednom nasem komsiji. O cika Dini. Ma nije to ni prica, vise sekvenca, jedan dijelic jednog dogadjaja. Kad je srusen Stari dosla njegova zena k’o bez duse i rekla mojoj mami: Srusen Stari! Eno Dine, place k’o malo dijete! Ne znam sta cu s njim… Sjecam se da mi tada nije bilo jasno zasto cika Dino place zbog mosta. Pa place se kad ti neko umre. Neko tvoj. Neko drag i blizak. Neko rodjeni. Pa sto on, zaboga, suze lije zbog mosta?! Ta bit ce mostova. I zasto je taj most tako poseban?
Danas, opet mi u glavi ta recenica. Danas, mnogo godina poslije, raumijem te suze. Odrastanje je donijelo odgovore na moja pitanja i dalo objasnjenje za ono djecije cudjenje suzama i placu zbog gomile srusenog kamena. Pa taj cika Dino je proveo dobar dio rata s mojim tatom na prvoj liniji tamo u Santicevoj. Hiljadu puta zivot mu je visio o koncu. Hiljadu puta je mog'o poginut tamo u najljepsoj ulici. Ulici ljubavi. Ulici smrti, tih godina. I suzu nije pustio. A plakao je zbog Starog. Tad nisam znala zasto. Danas mi je kristalno jasno.
Taj most je ljudima ovog grada neko njihov. Neko drag i blizak. Neko najrodjeniji! Imaju i drugi gradovi mostove. Istina. Al ja, eto, nikad nisam cula da neki tamo stranac u stanu drzi sliku tog svog mosta. On radije puni stan nekim cijenjenim i precijenjenim umjetninama. Kod nas, u koju god kucu udjes, i dan danas, slika Starog. ‘Ta ce nama Mona Lise i Venere. Stari je umjetnost. Stari ima dusu. I ne, nije ovo floskula. Ni obicna fraza. Ni suplje rijeci. To je istina k’o sto je istina ovaj kamen i ovaj krs oko nas. Ljudi su mu, voleci ga tako jakom ljubavlju, dali dusu, pa je on postao k’o celjade koje zivi medju njima i sa njima. A ta ljubav prema mostu je, s druge strane, dokaz da ljudi odrasli na ovom kamenu i draci, imaju dusu. I da su to veliki ljudi. Jesu, bolan. Jer ne moze los covjek plakat zbog mosta. Los covjek rusi mostove. Ne moze covjek bez duse ronit suze zbog nekog kamenog zdanja. Covjek bez duse rusi te kamene tvrdjave. Te stitove grada. Te tvrdjave ljubavi.
I zato se, kad neko spomene 9. novembar, prvo sjetim tog cika Dine. Jer znam da jos imamo tu dusu. I tu dobrotu. I tu iskrenost. Samo se zatvaramo u neke svoje ljusture i ne damo nikom unutra. A ne damo ni sebi vani. Onom pravom sebi. Bavimo se sami sobom i zaboravljamo na druge. A ja se sjecam kad je cika Dino donio teglu dzema da je podijeli sa nama. Pa ako smo tad dijelili i ono malo sto smo imali, mozemo i danas ovo puno vise sto imamo. Nije li vrijeme da se odkamenimo i vratimo sebi samima? Onim boljim nama? Onim pravim nama?