Minulih dana promatrajući sa strane odjednom "gužvu" u "političkom" svijetu kojem je, naravno, primarno do njihovih interesa na Balkanu, pa sve one "odjednom" zaokrete u analizama, saopštenjima, naslućivanjima i obećanjima , pade mi na pamet ona stara, narodna kako ide kad zatreba: "Ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a znamo…" (nastavak je poznat i tačan ali malo nepristojan za one što su u priči a nisu sa Balkana ). Nestašluk sa ovom asocijacijom se pojavio isključivo zbog prepoznatog naloga, kao odjenom "odozgo" da se evo u okviru samo desetak dana prevrne u "velikoj politici" ćurak i spram Dragana Čovića i njegovih pulena pa naloži njegovo hitno izvlačenje sa "teritorije" na kojoj je zaglavio.
Hronologija događanja u minulih par sedmica koja je u pozadini kobajagi zaokreta Čovića i njegovog dobrohotnog komuniciranja sa Inckom – jednim vojvodom i jednim serdarom – iako nisu ni iblizu tu najvažniji, slijedeća je:
– Počelo je 25. novembra sa Vašingtonom i "neformalnim" online sastankom u Vijeću sigurnosti UN. Skandaloznom. Ostao na jednoj strani Dodik, uz njega kažu "blaži" Čović mada tada na istoj liniji, plus Rus Vasili Nebenzia, sazivač razgovora povodom 25 godina Dejtona i nepoznanica o stanju u BiH, tako nekako.
– Dodik, uz punu podršku Čovića i Rusa, izrekli su brutalne kritika na račun Incka, OHR-a, PIC-a i svih sa te strane u BiH. Sa jasnim zahtjevom OHR-u i ekipi u BiH – Go home! Odgovor predstavnika zemalja članica Savjeta bezbjednosti UN-a, osim Nebeznia, bio je jasna puna podrška i Incku i OHR-u i PIC-u (Vijeće za provođenje mira) za nastavak njihovog posla. Dodik kreće u svoju kontraofanzivu u RS-u, uključuje se i "slučaj Tegeltija" ali to je priča sa drugog kolosjeka. U Hrvatskim političkim krugovima i medijima počinje upadljivo da se insistira kako je sastanak u Vašingtonu "neformalan". Protokolarno, tačno je ali imali išta istinski "neformalno" u UN-u kada se sastanu dogovorno predstavnici Savjeta bezbjednosti pa iskažu javno i energično svoj stav, mimo jednog, koji je već tada ličio na nešto što baš i neće završiti kao mrtvo slovo na papiru poslije druženja nako.
– Po povratku kući i naputaka odjednom gdje i sa kime treba, 1. decembra Čović objavljuje pismo Incku u kojem energično al pravedno i konstruktivno ponavlja sve ono bezbroj puta rečeno o ustavnom i institucionalnom nasilju, majorizaciji, asimilaciji, preglasavanju, eliminaciji iz vlasti, negiranju identiteta Hrvata u BiH ali, ni riječi više o samo šest dana ranije iskazanom zahtjevu Incku i OHR- da idu kući. Zauvijek. Umjesto toga, eto, suštinska je ponuda u pismu Čovića Viskom predstavniku u Sarajevu da "zajedno moramo doprinijeti jačanju sveobuhvatnog dijaloga o pitanjima koja međunarodna i svjetska javnost, iz razumljivih razloga, ponekad ne razumije u potpunosti…zbog jednostrane slike, ali i površnosti koja se često prezentira upravo toj istoj javnosti. " Uz nadu u "pojačani dijalog" i vjerovanje da će se time postići "racionalno rješenje, a ustavno nasilje i diskurs koji je tipičan za predstavnike većinskog naroda ostaviti daleko iza nas…"
– Teško je vjerovati da Čović i njegovi konsultanti, podržavaoci i nalogodavci, od Zagreba pa do sazivača raznih formalnih i neformalnih inicijativa po svijetu, nisu znali za pripremljenu Izjavu Upravog odbora PIC-a objavljenu samo dan nakon onog pisma Inzku. Smisao Izjave bio je puna podrška Valentinu Inzku i njegovom mandatu. Jasno, bio je to i direktan odgovor pojačanim zahtjevima Dodika kojima se pridužio i Čović i HDZ BiH da se OHR što prije zatvori. Ali, evo sada Čović govori tek o "transformaciji OHR-a". Počinje očigledno, široka akcija njegovog spašavanja, ne njega radi, već njegovih mentora koji su već poodavno zastranili u odnosu na "evropske principe" i što-šta u domenu ljudskih prava, a evropljani su. Tema izgleda u Briselu došla na red.
– Na poprilično iznenađenje mnogih, nakon svega, sutradan trećeg decembra, Inko je baš kao "mitteleuropa" gospodin odgovorio Čoviću da prihvata njegove kritike, shvatio ih je prijateljski, rekao da tamo ima pozitivnih elemenata, da je pružio ruku i da dogovaraju sastanak… Signal za davanje još jedne šanse Čoviću, dat je očigledno i Incku, odakle treba.
Koji dan kasnije, stigla je i vijest o još jednoj presudi Suda za ljudska prava u Strazburu, ovaj put u korist Svetozara Pudarića (nažalost preminulog u međuvremenu) iz paketa tužbi građana BiH protiv države BiH na temu kršenja elementarnih građanskih i ljudskih prava. Iz paketa presuda gurnutih u ladice onih u državi koji diriguju interesno i ciljano borbom – protiv građanskih i ljudskih prava. Uz opsjednutost projektom reformi države na prevashodno etničkim principima. Ali, za takve evo neočekivano mučne vijesti da je EU usvijila odluku o "uspostavljanju globalnog režima sankcija za kršenje ljudskih prava." Štiteći i svoj obraz.
Konačno, eto i vijesti o sastanku Vanjskopolitičkog odbora Zastupničkog doma američkog Kongresa, o preporukama za novu Bajdenovu balkansku politiku. Posebno kroz stavove Madlen Olbrajt, državne ministrice kod Klintona, pa Daniela Servera, iskusnog i uticajnog analitičara Balkana, te Januša Bugajskog, novinara i velikog poznavaoca ovih prostora. Njihove analize su jasan signal za brigu onima, u BiH i još više izvan nje, koji vjeruju da su pri kraju realizacije njihovih planova – protiv suverene BiH. Interesi u svijetu slute na preslagivanja na novi način, ma koliko nismo mi suština te priče ali se, eto, negdje vjerovatno uklapamo. Valjda će se u tome barem potkresivati krila i svim onim koji su potpuno obesmislili i državu i društvo, u svoju korist naravno. Hrleći ka konceptu disolucije.
Evo, samo dvije sedmice nakon one neformalne rasprave u Vašingtonu kao da je krenulo drugačije. Dokle, vidjet će se ali i samo zdravoj logici postaje jasno ono što bi bilo za vica u drugim prilikama: Ono o Incku, Čoviću i jaranima uz pomisao na "vojvode i serdare" . Zašto ? Nekoliko je mogućnosti.
U mentalitetu Evropljana na ovim prostorima problemi malih se rješavaju, po mogućnosti, bez velikih ekscesa. Ako ih već treba rješavati. Tu ne treba imati mnogo protivnika. Politička "simbioza" Dodika i Čovića sa Izetbegovićem iz pozadine sa drugom taktikom ali sličnim snovima, odavno je očigledna. Cilj isti, taktike druge. U samo petnaest minulih dana, to interesno prijateljstvo u nas postalo je preozbiljno strancima. Temeljem nauka iz udžbenika za elementarnu politiku, jasna je ideja da Čovića treba odvajati od opasnijeg igrača za interese velikih, Dodika. Kako? Objasniti njegovim mentorima u Zagrebu, njemu samome a onda i Incku da će mu pružena šansa u pomenutom odmicanju biti uslov za održavanje na "životu", u novoj igri. I eno ga odmah za stolom sa američkim ambasadorom Nelsonom i ambasadorom EU u Sarajevu Sattlerom, naravno uz Ietbegovića, kako smišljaju izborne reforme za BiH po uzoru na njihov sporazum o Mostaru ! Hrvatski mediji već su otvoreno provukli tezu da je Čoviću "pod pritiskom iz Zagreba" sugerirano da "pruži ruku pomirenja" Incku. Pomalo je groteskna ova verzija ko je kome tu pružio ruku ali, nije bitno. Nije ni Incko šampion odlučnosti i dosljednosti no, igra postaje ozbiljna.
Druga poznata činjenica koja ovdje igra jeste poznata i neupitna nespremnost u EU da se išta, ikada i ikome kaže i jedna riječ kritike na račun njihove članice nasuprot "ostalima" iz kategorije Balkana. Pa i šire. A bilo kakav ozbiljniji napad na Čovića povodom eventualnog njegovog insistiranja na protivljenju nagovještajima iz Vašingtona o budućoj politici SAD pa i EU na Balkanu, uz uloge OHR-a i smjernica koje će oni dobiti (i već jesu) – uvući će Zagreb direktno u igru. Kao što već i jesu u toj igri. Ali pošto Zagreb ne smije da se stavlja na optuženičku klupu zbog Čovića u široj političkoj areni, ovaj put igra sa popuštanjem jačima d je bolja. Čović kao metafora tu je manje važan. Bolja varijanta je da bude spašen. Uostalom, i treba centrali HDZ-a ako ni za šta drugo a ono zbog izbornog zagrebačkog tijela u – Hercegovini. Zadovoljan tako i on kao i spasioci. Za sada. Šta ima veze što treba pod hitno zaboraviti izjave i pritiske sa sasvim drugim nakanama od prije samo dvije sedmice ili više godina unatrag.
Svi su danas sretni što su razumni, tolerantni, što brzo shvataju realnost pa civilizovani, uz osmijeh i dobrohotnost. Stvarno bi se reklo da se politika vodi kroz kategorije "prijateljstva", "pružanja ruke", zanemarivanja rečenog "neformalno" tamo negdje među kolegama u UN-u. Ako se neko tu, do juče kao interesni drugar preigrao pa sad razmišlja o drugim rješenjima, njegov problem.