Kada govorimo o seksualnim i reproduktivnim pravima žena sa invaliditetom, dovoljno je spomenuti činjenicu da u cijeloj BiH postoji samo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, dok ne postoji nijedan sto za porođaj.
Razgovor na temu „Seksualno i reproduktivno zdravlje žena sa invaliditetom“ organizovao je Helsinški parlament građana Banjaluka. Ovom prilikom je rečeno da žene sa invaliditetom imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao druge žene.
Pored toga, žene sa invaliditetom se suočavaju sa dodatnim problemima i otvaraju određena pitanja koja se odnose na zdravlje, reprodukciju i seksualnost. Širom svijeta, žene sa invaliditetom ističu svoja očekivanja da samostalno odlučuju i unapređuju kvalitet svog života.
Ana Kotur, urednica portala www.ukljuci.in, rekla je da žene sa invaliditetom nisu doživljene kao žene i da se na njih često gleda kao na aseksualna bića.
“Ljekari uopšte ne znaju kako da se postave prema ženi sa invaliditetom. Važno je napomenuti da smo mi i prva generacija žena koje su svjesne važnosti odlaska kod ginekologa i uopšte važnosti brige o zdravlju, dok su ranije žene sa invaliditetom rijetko išle na ginekološke preglede”, rekla je Kotur.
Ona kaže da stereotipe koje je doživjela može svesti u dva osnovna. Prvi stereotip smatra da su žene sa invaliditetom nesposobne da budu majke, a drugi da je invaliditet nasljedan.
“Ženama sa invaliditetom se ne pruža dovoljno informacija i edukacije kada je riječ o seksualnom i reporoduktivnom zdravlju”, smatra ona.
Biljana Nedić, umjetnica iz Banjaluke, rekla je da je svaki dan jedne osobe sa invaliditetom teško organizovati.
“Odlazak ljekaru jeste svakodnevni problem, a o tome većina ljudi i ne razmišlja. Na početku moramo imati u vidu u koju ćemo ići bolnicu ili ordinaciju, a odluka uglavnom zavisi od prilaza tim objektima. Često određena institucija, ukoliko ima prilagođen ulaz, nema prilagođenu mogućnost odlaska na više spratove, jer nema lift”, rekla je Nedić.
Dodala je da je i veoma malo toaleta prilagođeno osobama sa invaliditetom. “Nažalost, situacija je takva da idemo tamo gdje možemo da uđemo, a ne gdje želimo”, kaže Biljana Nedić.
Kada je riječ o odlasku kod ginekologa, Biljana je rekla da je njen prvi ginekološki pregled prošao neugodno.
Ives Šindrak, dr ginekologije i akušerstva, rekla je da studenti medicine u sklopu studija imaju edukaciju o ophođenju i liječenju osoba sa invaliditetom, ali u radu veliku ulogu igra lični senzibilitet ljekara.
“U Domu zdravlja Banjaluka prilaz nije idealan, ali postoji. Na Poliklinici imamo jedan sto za ginekološki pregled žena s invaliditetom koje se ne mogu same kretati, a on se koristi po potrebi. Ne koristi se često, ali postoji”, rekla je Ives Šindrak.
Ona kaže da ukoliko priroda bolesti kod žene pokaže da ona može iznijeti porod, onda ne vidi razlog zašto žena sa invaliditetom ne bi mogla da bude majka. “Žene bi trebale potražiti savjet od ljekara, a ja sam tu uvijek za razgovor o ovim temama sa ženama sa invaliditetom”, rekla je Šindrak.
Jedna od učesnica je rekla da ljubaznost ginekologa prema ženama sa invaliditetom ne bi trebalo da bude izolovan slučaj, već standard.
Dražana Lepir, predstavnica neformalne grupe građana/ki DRIP, predstavila je ovu grupu koja je nedavno organizovana u Banjaluci i rekla da je sloboda rađanju nešto novo i da se o ovoj temi promišlja tek posljednjih nekoliko godina.
“U anketi pod nazivom “Sloboda rađanju”, koja je u cijeloj regiji sprovedena početkom marta, pokazano je da u RS 59 osto žena koje su se jednom porodile, prilikom drugog poroda, ukoliko bi mogle birati, ne bi se porodile u istom porodilišu. Nažalost, jedan od poraznijih podataka koji se tiče regije pokazuje da 50 odsto žena poslije prvog poroda, zbog neugodnih iskustava, ne planiraju drugu trudnoću”, rekla je Lepir.
Ona ističe da su kod nas problemi prepoznati, ali se ništa ne radi da se situacija popravi.
Vesna Stojanović iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka rekla je da je položaj žena sa invaliditetom naročito težak.
“Imamo dobre zakone i prava koji su u priličnom skladu sa evropskim standardima, međutim mnogi zakoni ostaju na nivou lijepih želja. U BiH nemamo spiskove i registre, pa ne znamo koliko je osoba sa invaliditetom, pa samim tim ne znamo ni koliko je žena sa invaliditetom, a problem je što se i u medijima često život osoba sa invaliditetom predstavlja kroz stereotipe”, rekla je Stojanović.
Na kraju možemo zaključiti da sve više i više žena sa invaliditetom traži pravo da žive samostalno, da budu uključene u svojim zajednicama, da postavljaju svoje lične ciljeve i prave svoje lične izbore. Na taj način, one podstiču društva u kojima žive da budu pristupačnija, da pružaju više podrške i postanu inkluzivnija.