Da je Ustav Bosne i Hercegovine prilično nedemokratski ustrojen,
ukazivano je to praktično od njegovog nastanka, definisanja Dejtonskim
mirovnim sporazumom. Čak je i Sud za ljudska prava u Strazburu svojim
presudama dokazao njegovu nedemokratičnost. Brojne građanske inicijative
žele da promijene činjenicu da je Ustav BiH dostupan samo političkim
elitama konstitutivnih naroda. Što se političkih elita tiče, ili, barem
dijela njih, Ustav Bosne i Hercegovine je politički zacementirana
kategorija, osinje gnijezdo, u koje, ako se dirne, može lako doći do
radikalizacije.
No, može li se ipak državni Ustav otvoriti prema građanima, da imaju
uticaja u odlučivanju barem o nekim ključnim životnim pitanjima.
Političke elite su upravo te koje bi spriječile takvu eventualnu
inicijativu, mišljenja je profesorica Univerziteta u Istočnom Sarajevu
Zlatiborka Popov Momčinović.
„Imajući u vidu da smo, nažalost, na osnovu teritorijalnog i
administrativnog ustrojstva zemlje podijeljeni po etničkom principu,
mislim da bi eventulano učešće građana i građanki kao što je slučaj u
susjednim zemljama, možda samo te podjele još više produbio. Imajući u
vidu da naši političari, kada je bilo kakva inicijativa u pitanju, oni
preko svog načina tumačenja tih inicijativa, dakle odmah na neki način
etnificiraju, daju im onakav ili ovakav predznak, tako da mislim da u
takvom jednom kontekstu podijeljenosti, bez obzira na činjenicu što
istraživanja pokazuju da građane najviše brinu egzistencijalna pitanja,
da ne žive za podjele, da bi se to opet zloupotrijebilo od strane
političkih elita“, ističe Popov Momčinović.
Sjajan primjer neposredne demokratije je Švajcarska. Švajcarci
učestvuju direktno u promjeni Ustava na referendumu, kao što se na isti
način izjašnjavajui o ključnim zakonima.Građansko učešće ide toliko
daleko da je tamošnja vlada omogućila građanima da predlažu zakone ili
da odlučuju o visini najniže plate. Takvog demokratskog odlučivanja ipak
nema u mnogim zemljama. Negdje je to tako iz praktičnih razloga jer
brojni referendumi mnogo koštaju. Međutim, profesor Ustavnog prava na
Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru Nurko Pobrić mišljenja je da bi
se u Bosni i Hercegovini morao predvidjeti neki formalni način učešća
građana u ustavnim promjenama.
„Ne u smislu usvajanja, ali da jedan broj građana, određen broj
građana, putem takozvane građanske inicijative može pokrenuti izmjene
Ustava i da o toj inicijativi obavezno raspravlja organ koji je nadležan
za donošenje Ustava, bilo da je to redovni parlament ili eventualno
neki ustavotvorni organ kao što je ustavotvorna skupština. Recimo, 5
hiljada građana podnese inicijativu putem potpisa da se promijeni neki
član Ustava koji se odnosi npr. na socijalna prava, na neka druga prava,
na organizaciju vlasti i tako dalje…Toga nema, nažalost, u Ustavu
BiH. Mada, neformalno nije zabranjeno. To može biti učinjeno i sada, ali
je pitanje u kojojmjeri to može u političkom i socijalnom smislu imati
uticaja. U ovom slučaju konkretno na Parlamentarnu skupštinu BiH ili
eventualno ako se radi o entitetskim ustavima, na entitetske
parlamente”, kažePobrić.
Lejla Gačanica iz Inicijatice ‘Građanke za ustavne promjene’
mišljenja je da bi u Ustav Bosne i Hercegovine trebalo ugraditi
mehanizme koji već postoje u zemljama Evropske Unije, prema kojima
građani mogu na referendumu se izjašnjavati o pitanjima koja se tiču
njihovog svakodnevnog života, a da ta pitanja nisu izdignuta na nivo
nedodirljivosti o kojima isključivo odlučuju političke elite.
„Dodatna specifičnost bh.Ustava jeste što je on vrlo nepodložan
promjenama. Već je poznato da se ne implementiraju odluke Suda za
ljudska prava u Strazburu u slučajevima Sejdić, Finci, Pilav i Zornić i
to zapravo vodi ka tome da mi o velikim pitanjima nemamo volju za
izmjenama Ustava, čak ni tamo gdje je Ustav diskriminatoran. Sa druge
strane nastavlja se logično pitanje da li je moguće neke, uslovno
rečeno, manje bitne stvari staviti na glasanje i dozvoliti građanima i
građankama da o njima odlučuju. Na primjer, ono što je trenutno u
nadležnosti eniteta jeste pitanje zdravstvene zaštite. Ja mislim da je
to pitanje koje bi trebalo staviti na odlučivanje i koje bi trebalo
imati državnu nadležnost i o kojem bi Ustav trebao nešto da kaže. Recimo
da je to nešto što se građanima i građankama čini jako bitno u ovom
trenutku a oni u samom Ustavu o tome ne mogu da odlučuju“, navela je
Gačanica.
S obzirom na pat poziciju u bilo kakvim pregovorima oko reforme
državnog Ustava, profesorica Zlatiborka Popov Momčinović smatra da se
građanski aktivizam treba graditi kroz ono što već postoji ugrađeno u
zakonodavno pravnom sistemu.
„Mislim da bi građani i građanke na neki način trebali da prate ono
što je BiH potpisala i ratificirala, što bi trebalo da unaprijedi neke
stvari. Evo, na primjer, Istambulska konvencija, za razliku od Hrvatske,
Bosna i Hercegovina ju je potpisala i ratificirala bez ikakvih
problema. Ali opet, vidimo da građani i građanke o tome nisu informisani
iako se radi o bitnim pitanjima koja se tiču nasilja nad ženama. I
treba upravo insistirati na tome što smo donijeli, što je pozitivno, da
se to zapravo sprovodi. Imamo, na primjer, Zakon o zabrani
diskriminacije, a vidimo da smo diskriminisani po teritorijalnom
principu, npr. kada je riječ o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti. Negdje
je neki lijek na esencijalnoj listi, a negdje nije. Tako da mislim da
se trebamo fokusirati na ono što imamo i upirati, tražiti da se zakoni
koje imamo, da se oni sprovode“, zaključuje Popov Momčinović.
Ono što je možda i ključni problem u cijeloj priči o reformi Ustava
jeste što se ona uglavnom prepoznaje u javnosti kao nešto što može da
ugrozi nacionalne interese nekog od konstitutivnih naroda. Zbog toga je
reforma Ustava BiH i dalje tabu tema, a sami građani i građanke,
nedovoljno informisani, ne vide kako bi određene ustavne promjene
omogućile i korisne stvari po njihov svakodnevni život, na ukidanje
raznih oblika diskriminacije, te na izjednačavanje ili uvođenje novih
prava koja bi mogla popraviti i socijalnu sliku zemlje.