Da drugi čovjek Vlade Srbije želi da odigra ulogu onog prvog, koji mu je prepustio da se malo igra žandarma, te da ne želi više da bude marginalac i maleni vučić nego vučina, ovih dana nam pokazuje ministar odbrane Srbije, Aleksandar Vučić. On se uhvatio u koštac sa megaprofiterom Miroslavom Miškovićem, vlasnikom Delta holding kompanije koja je, to svi znaju, svoje poslovanje proširila i na područje R. Srpske, ali i Fedracije BiH.
Iako možda na prvu izgleda smušen, Vučić je riješio da se sa organizovanim kriminalom obračuna, a već u prvoj rundi dobio je i direktnu prijetnju od strane Miškovića koji mu je dok su ga policajci privodili zaprijetio smrću. Ova pretnja je na sva zvona zvonila u srpskim medijima, mada se advokatski tim Miroslava Miškovića ograđivao od nje kazavši da je ista izvađena iz konteksta.
Nakon što je prije par dana bio na informativnom razgovoru Mišković je priveden 12. decembra zajedno sa svojim sinom Markom i bratom po nestašlucima Milom Đurašković. nakon saslušanja Miškoviću je određen pritvor u trajanju od trideset dana. Već u narodu kola vic, kako za razliku od nas, Mišković zna gdje će provesti Novu godinu. Al šalu na stranu.
Prilikom privođenja Mišković je pokazao da nije plašljivi miš, te je zaprijetio da prvi potpredsjednik vlade Aleksandar Vučić neće u srijedu naveče dočekati gostovanje na Televiziji Srbije. Prijetnje su bile uzaludne jer Vučić je isto to veče gostovao u emisiji (o, ironije li goleme) zvanoj ”Svedok” i gotovo nezainteresovano izjavio, kako samo on zna i umije, da su Miškovićeve prijetnje rečene u afektu, te da mu ne zamjeri. Da stvari budu još misterioznije, Aleksandar Vučić je te večeri imao saobraćajnu nesreću. U MUP-u Srbije je rečeno da ne postoji sumnja da je riječ o namjernom incidentu. Prema nezvaničnim informacijama, Vučićev džip je vjerovatno zbog klizavog kolovoza udario u stub ulične rasvjete koji je pao preko kolovoza, a pretpostavlja se da je nakon toga taksi vozilo naletjelo na stub.
A Mišković? Iako je naučio da živi rasterećeno, ovaj put mu je priheftan golem broj tužbi koje ga terete za mnoge malverzacije i krive radnje. Saznali smo da su Miroslav i Marko Mišković, kao i Milo Đurašković, u razdoblju od 2005. pa do kraja 2010. kao suvlasnici u privatiziranom Preduzeću za puteve Niš, a preko njega i suvlasnici više poduzeća za ceste, neosnovano izvukli novac i imovinu vrijednu oko 30 miliona evra.
Da li je ovo politička optužba, jer se tereti od 2005. kada je na vlasti bila Tadićeva stranka DS, utvrdiće sud. Između ostalog utvrdiće se i to da li tadašnja vlast ima upliva u ovom kriminalu. Mišković je za vrijeme te vlasti držao čak i medije na oku, a sumnja se da je učestvovao i u kreiranju političke scene Srbije. Bio je vlasnik Press-a, u to vrijeme nezvanično čak i za radnike redakcije. Ko mu je omogućio da dobije toliki uticaj na javno mnijenje za sada se ne spominje. Jedino je jasno da se tajkun, bio on Mišković ili neki drugi koji ima bilo kakvu medijsku moć, ne može lako raskrinkati. U Srbiji inače tajkuni imaju običaj da drže medije u rukama, tako da Miškovićev slučaj nije nikakav izuzetak. Jednostavno rečeno tužilaštvo i pravosuđe Republike Srbije želi da objelodani da li je u slučaju Miškovića bio slučaj monopolizacije privatizacije u ovoj državi. Ali ne samo u njoj jer ovaj privrednik je svoje pipke raširio i po susjednim državama.
Građane Republike Srpske vijest o Miškovićevom privođenju ne bi dirala da Miškovići i miškovićevi miškovići svoje poslove nisu ugovarali uz svesrdnu pomoć vladajuće elite ovog eniteta. Poznato je da je Mile Dodik uspješan privrednik i prirodno je da lako sklapa poslove sa bogatašima sličnim sebi. U principu Mišković je tajkun koji direktno nije učestvovao u vlasti, tako da su Srbijanci u odnosu na prilike koje more građane BiH u mnogo boljem položaju.
Za pohvaliti je činjenica da se srbijanska vlast interesuje za suzbijanje kriminala, ali u RS nema ko da glumi Eliot Nesa jer isti ti Miškovići i Đuraškovići su kod nas na vodećim položajima. U RS se čak i ne krije da samo ljudi koji imaju milione na bankovnim računima mogu obnašati vlasti. Narod vjeruje da oni koji imaju dovoljno para nemaju razlog da kradu, mada oni skloni novcu i vlasti znaju da para ide na paru a uš na fukaru! Zato im nije zamjeriti što pare koje pripadaju državi trpaju u svoj džep.
Javni i veliki mediji Republike Srpske ne da ne rade na razotkrivanju korupcije nego su čak prva ruka prikrivanja iste. Takmiče se ko će biti veći drugar s foteljašima, jer od njih im zavise nadnice i primanja. Nema većih ulizica i poltrona od medijskih radnika u RS i BiH. Radio, televizije, štampani mediji, sve je u službi naših političkih i tajkunskih megacareva. Ko u rukama ima medije ima i vlast, to najbolje znaju oni koji su vlasnici medija, tipa Fahrudina Radončića i sličnih, koji se za dobrobit Bosne, zamislite, bore zajedno sa Dodikom. Takvi se samo u Bosni mogu politikom baviti! Imovinskoga stanja socijalista i socijal-demokrata BiH i RS se ni Tramp postidio ne bi. Da li se onda vrijedi pitati ko je glavna karika u lancu korupcije u BiH.
Uostalom šta građane BiH i RS ima biti briga što Mišković namješta poslove za izgradnju puteva po Srbiji? Zar kod nas nije isti slučaj kada firme tipa Integral-inženjeringa imaju koncesiju na izgradnju svega i svačega. Ako želiš da promjeniš pločice u klozetu ne smiješ započet radove bez Integrala, to je fakat i vakat običnog građanina RS. Isti slučaj je i sa firmom Tamaris koja jedina zna da plijevi travu po gradskim parkovima, a vlasnik iste kompanije ”slučajno” se bavi i medijima, te je čak imao i privatne novine u listi svoga poslovanja.
Predsjednik RS Mile Dodik transparentno je sklapao poslove po Banja Luci sa kontraverznim biznismenina i bio u direktnoj privrednoj vezi sa Miškovićem. Ovaj ”biznismen” je uz Miloradov blagoslov dobio pravo zakupa najatraktivnijeg tržnog centra u Banjaluci, robne kuće Boska. Da li je ovaj ”samostalni privrednik” pravo na monopolizaciju tržišta Republike Srpske stekao preko partijskih drugara Mile i Bokija Tadića doznaće se veoma brzo. Ako je Dodik ustupio Miškoviću Bosku, šta li onda sve on ne drži u svom domenu interesovanja? Pada mi na pamet da je barem pola Gospodske ulice poklonio svojoj rodbini i stranačkim partnerima, ako izuzmemo par zlatarskih radnji koje uredno plaćaju ”porez” vlastima.
Nadajmo se da će barem, ako ne postoji kvalitetno naše, onda srbijansko tužilaštvo raditi na ovim problemima – mi izgleda za te rabote nismo sposobni! Ono što naše tajkunstvo čini nadmoćnijem od ovog srbijanskog jeste činjenica da Mišković nije, niti će ikad biti predsjednik Srbije, dok tajkuni u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini u svojim šapama drže pola države. Nikada im nije dosta kapitala, kao da imaju stotine sinova i kćerki koje treba namiriti.
Pitanje je koliko su bivši radikali, a sadašnju naprenjaci, iskreni u svom poslu i da li je Mišković Tadićev privatni tajkun kao što se govori. Ono što je za nas u RS interesantno jeste činjenica da je u toku Borisovog mandata Mišković sklapao višemilionske poslove po Republici Srpskoj. Da li je Tadić bio njegov taldžija, za sad se ne zna, ali da su njihovi poslovni ugovori išli preko leđa radnika RS koji su otpuštani uz mizerne otpremnine, nema nikakve sumnje.
Ono što nas dovodi u nedoumicu jeste slučaj da nas bivši radikali i šešeljevci, kojima se decenijama vjerovao nije, spašavaju od tajkuna koji su u sprezi sa demokratama i socijaldemokratama, a kojima smo vjerovali kao da su nam rod rođeni.
Ko koga zeza u cijeloj toj zavrzlami saznaćemo veoma brzo, kada maleni Vučić pokaže kolika je i da li je uopšte vučina kakvom se želi pokazati. Iskustvo nas tjera na mišljenje da je u igri još jedan u nizu političkih i stranačkih revanšizama koji su se narodu popeli na vrh glave…