Fotografije:
Almir Kljuno / doku.ba
Za novinarku
Vanju Stokić novinarstvo je neki vid odbrane, odbrane ugnjetavanih, slabih,
nejakih. Konstantno upozoravanje, opominjanje. U njenom svijetu, novinari su
čuvari javnog dobra, a istina je osnovni postulat novinarstva.
Za
aktivisticu Vanju Stokić, aktivizam je ulaganje nadljudskih napora da uradiš
nešto konkretno i korisno za svoju zajednicu. Za ljude sa kojima živiš. U
njenom svijetu, aktivisti su neki fenomenalni, nesebični ljudi koji svoje
resurse i vrijeme, neki čak i privatni život, ulažu u to da učine svijet boljim
mjestom za život.
Aktivisti su
njeni prijatelji. Ona je njihov saveznik u borbi.
Ako ne
možemo, rekla je, da im pomognemo u toj borbi, a trebali bismo, onda barem da
im ne smetamo, da ih ne napadamo i da ih ne optužujemo.
Pomaže
socijalno ugroženim porodicama. Zahvaljujući njoj, neki su dobili krov iznad
glave ili se riješili nagomilanih dugova. Pomaže kod udomljavanja napuštenih
životinja. Koordinira raznim akcijama onda kada nema nikoga drugog da to radi.
Na početku
priznaje.
„Uvijek sam
se glasno protivila samovolji većine.”
eTrafika
kao utopija
Banjaluka je
administrativni centar entiteta Republika Srpska. Danas kada hodaš ulicama toga
grada s nekim ko je u njemu odrastao, čućeš o tome kako u gradu niču nove
zgrade, čak i višespratnice, i kako je automobila sve više, a parkova sve
manje. Prolaziš od Boske prema Tržnici i naiđeš na gradonačelnika koji, pred
desecima kamera i stotinu građana, s bine najavljuje najveću i najluksuzniju
građevinu u Republici Srpskoj – novi Hotel Palas. Lice mu je pritom osvjetljeno
reflektorima, a glas proročanski ozbiljan.
U Banjaluci
ima kvartova u kojima ćeš, kad zastaneš i osvrneš se, ostati bez daha pred
djelima ulične umjetnosti. Kao da su se svi kreativni ljudi ovoga grada našli
na jednom mjestu i krenuli od njega činiti umjetničko djelo.
Murali tim
zgradama daju svevremenu vrijednost.
Stari nazivi
nekih mjesta još su živi. Mejdan je, među ljudima koji su tu cijeli život, i
dalje – Mejdan. Reći ćeš: „Jezik je stariji od politike i sigurno je nadživi.“
Vanja Stokić
je rođena i odrasla u Brčkom. U Banjaluku je došla na studiji novinarstva prije
šesnaest godina. Danas je urednica portala eTrafika, malog alternativnog medija
koji izvještava o ljudskim pravima, korupciji, javnim nabavkama, manjinama. Taj
portal je njeno sigurno mjesto, mjesto slobode, mjesto pravde. Njena utopija.
Kada
razgovaraš s njom, primijetiš da je svakoj izgovorenoj rečenici prethodilo
duboko misaono oranje. Nema površnih tvrdnji, niti nagađanja.
„Često su
novinari ti koji pišu historiju, koji su tu da zabilježe neke historijske
momente i često se upravo njihovi snimci koriste u sudskim procesima.”
Jedino
govoreći istinu možemo mijenjati svijet.
„Moj omiljeni
pisac kaže da je govoriti istinu revolucionaran čin. To zapravo treba sve da
nas vodi. Da imamo snage i hrabrosti da govorimo istinu.”
Migrantska
situacija
Kao novu rutu
na putu prema zapadnoevropskim zemljama, migranti i izbjeglice ovu zemlju
otkrivaju 2017. Te godine je granična policija otkrila oko šest stotina
ilegalnih ulazaka u zemlju. To je za tristo posto više u odnosu na 2016.
Od tada ih
počinjemo viđati na ulicama i u parkovima. Kada vozimo magistralnom cestom
nailazimo na kolone ljudi koji teškim koracima idu negdje. Kampovi su bivali
sve puniji. Gradovi na sjeverozapadu puni stranaca, a lokalne vlasti ne znaju
na to odgovoriti. Mnogi su bivali zbunjeni, neki ljuti. Empatija bi nastani, pa
nestani. Smjenjivala su se godišnja doba, a ruta je postajala popularnija. Evropski
zvaničnici počeše spominjati žičane ograde.
Vanja je
objavila desetine priča o migrantima u Bosni i Hercegovini. Zbunjena pred
mnoštvom konfuznih informacija u medijima, htjela je sama otkriti ko su ti
ljudi. Pitala je kuda su krenuli, odakle idu i zašto su na tom putu. Išla je u
bihaćke skvotove, obilazila je legalna i ilegalna kamp naselja.
Na brdu Lipa,
udaljenom dvadesetak kilometara od Bihaća, gdje je montiran kamp za migrante, temperature
budu i minus dvadeset.
„Nikada i
nigdje se, u životu, nisam smrzla kao tamo.”
Bila je među
hiljadu gladnih i promrzlih ljudi na zgarištu tog kampa.
„Kada se udubim
u neku temu i počnem da je obrađujem, shvatim da ona u meni izaziva bunt. Da se
ne slažem sa odnosom moje zemlje prema ljudima o kojima izvještavam.”
Objavljivala je
fotografije, video snimke i pisala tekstove, da svijet sazna šta se zapravo
dešava. Da negdje u bosanskog gori od gladi, bolesti i hladnoće pati preko
hiljadu ljudi.
Dešavalo se
da, uoči odlaska na teren, pozove svoje prijatelje da pošalju nešto za te
ljude.
Kretala je u
Bihać autom nakrcanim lijekovima, hranom i odjećom. Kolega vozi, dok ona tri
sata piše na kutijama informacije o lijeku. Ljudi kojima su te kutije trebale
ne znaju jezik.
„To je jedna
ogromna količina posla koja je mene iscrpljivala, i fizički i psihički, ali
jednostavno nisam mogla da stanem.”
Novinarki
Vanji Stokić je važno da razumije ljude o kojima piše. Da razumije njihovu
priču. Za nju migrantska situacija nije kriza, već samo jedna situacija koju bi
njena država trebala znati riješiti štiteći prava svih građana koji su u toj
situaciji.
„To su samo
ljudi u nevolji, ljudi koji spavaju u šumi, koji su gladni, koji nemaju šta da
obuku, koji su bolesni.”
Sa druge
strane, u javnosti se širila priča kako su to teroristi, kriminalci,
potencijalna opasnost. Neki njeni poznanici su htjeli da testiraju svoje
predrasude, pa su išli s njom na teren. Kada su vidjeli kakva je zapravo
situacija, i u kampovima i u skvotovima, oni su počeli da prikupljaju pomoć za
migrante.
Izvještavajući
o migrantima, mnoge je upoznala dobro. Danas joj se javljaju iz Belgije,
Italije, Španije, gdje su našli poslove i krov nad glavom. Sjeća ih se iz
vremena kad su bili u njenoj zemlji.
„Imam sliku
njih kako se ovdje pate, kako nemaju šta da jedu, kako su prebijani od strane
policije, kako su prognani od dijela lokalne zajednice.”
Većina njih
su obrazovani. Slušaju istu muziku kao ona i imaju iste poglede na svijet.
Istina o
njima
Mojoj
sagovornici je, izvještavajući o migrantskoj situaciji, bilo važno da do ljudi
dopre istina o njima. Domaće stanovništvo je uglavnom uzimalo informacije iz
medija na osnovu koji su kreirali razne stereotipe. Protiv tih stereotipa se
borila.
„Govori se da
među njima nema žena i djece. Ima ih. Tačno, mnogo manje nego muškaraca. Neka
djeca čak budu rođena tokom putovanja.”
Međutim,
teško je, kaže, nagovoriti bilo koju ženu da stane pred kameru i kaže nešto.
Djecu, pak, nije etično snimati.
„Zbog toga
imamo sliku da su ovdje sve muškarci.”
Hodaju ulicom.
Izgledaju drugačije. Ne govore jezikom tog mjesta. Nepoznate su im namjere.
„Niko se ne
zapita kada su oni postali odrasli muškarci. Sretala sam punoljetne mladiće
koji su svoju kuću napustili sa deset godina. Oni su krenuli na put kao djeca i
u međuvremenu su odrasli.”
Govorili su
joj da više nemaju osjećaj da pripadaju nekome. Zaboravili su kako je spavati u
krevetu, kako je imati porodični ručak, kako je slaviti praznike.
„Njima je to
sve ukradeno. Njima nedostaje jedan jako bitan dio života.”
Novinarka i
aktivistica Vanja Stokić je ulože napore da razumije ljude, da njihovu priču
podijeli u društvu u kojem živi i da im pomogne kada im je ta pomoć
najpotrebnija.
Priče o
LGBT zajednici
Tokom svih
godina novinarskog rada, izvještavala je i o aktivnostima LGBT zajednice u BiH.
Pisala je o njihovim pravima, situaciji u kojoj se nalaze, problemima.
Pokretali su je isti motivi – da javnost suoči s pričama ljudi čija su prava
zanijekana.
„Saveznica
sam tim ljudima, njihova podrška na koji god način mogu da budem.”
Zbog tog
savezništva su je nedavno, zajedno s nekolicinom drugih aktivista, napali
huligani usred Banjaluke. Njen momak i ona su zadobili fizičke povrede.
Šta se
zapravo desilo?
Negdje sredinom
marta ove godine „Bh. povorka ponosa“ je najavila, javno, događaj u Banjaluci.
Radilo se o diskusiji, projekciji filma i zabavi. Moja sagovornica je trebala da
govori o savezništvu na toj diskusiji.
Međutim,
javnost je to drugačije shvatila.
„Pušten je
spin da se zapravo organizuje šetnja u Banjaluci.”
Ko je pustio
taj spin?
„Pretpostavka
je da je neko pogrešno pročitao post. Mislim da je to došlo od navijača.
Međutim, ta greška je dovela do jako ozbiljnih posljedica.”
Navijači su
se jako brzo organizovali i počeli kampanju protiv LGBT zajednice. Oblijepili
su grad plakatima koji izgledaju kao da su ih aktivisti pravili. Uzeli su
njihov logotip, njihove boje i napisali: „Čekamo vas“.
Ljudi u Banjaluci
su zaista mislili da će se desiti šetnja?
„Aktivisti su
dobro znali da njima poručuju da ih čekaju. I to je bila svojevrsna prijetnja.”
Tih dana su
mnogi izvještavali o tome i počela se širiti priča da će se desiti povorka ponosa
na ulicama Banjaluke. To je aktiviralo neke desničarske nevladine organizacije
koje u svojim nazivima imaju riječi – mir, ljubav, bratstvo, humanitarno, Bog…
Poslali su dopis
gradonačalniku Banjaluke, Drašku Stanivukoviću, predsjedniku Republike Srpske
Miloradu Dodiku i premijeru Radovanu Viškoviću. Tražili su da se događaj
zabrani.
Na kraju je
policija to i učinila.
Međutim.
„Zabranila ga
je na dan kada je događaj trebao da se desi. Aktivisti su već bili u Banjaluci,
fizički već došli tu.“
Stoga su
odlučili da organiziraju jedan neformalan sastanak u privatnim prostorijama u gradu.
„Nekoliko
minuta prije nego smo im se moj momak i ja pridružili, policija je aktiviste
obavijestila da nisu bezbjedni i da moraju da odu iz Banjaluke. Policija je to
rekla i otišla. Petnaestak ljudi je stajalo na ulici, dezorijentisani,
zbunjeni. Šta se dešava?“
U tom je
tridesetak osoba, s maskama na licu, počelo da trči prema njima. Imali su palice,
boce, boksere.
Ona je
njihova
„Pokušala sam
da se sklonim u jedno dvorište, u zaštitu pet-šest muškaraca. Međutim, oni su
me zaustavili na samom ulazu u dvorište i rekli da tu ne pripadam. Uzvikivali
su: Ona nije naša, ona je njihova. U tom su pristigli i huligani.“
Gurnuli su je
preko betonskog zida između dviju kuća.
„Spale su mi
naočale. Ništa nisam mogla da vidim. Bila sam dezorijentisana. Bila sam
povrijeđena. Ruka je počela da mi krvari.“
Shvatila je
da su je te komšije targetirale kao uljeza, kao nekoga ko je nepoželjan, kao
nekoga ko će da onečisti njihovo dvorište i da je takvu treba neko kazniti. Ponavlja
kako je targetiranje i dijeljenje na nas i njih na ovim prostorima opasno.
„Ja sam
uvijek izbjegavala da pripadam tim nekim taborima, da me neko svojata ili da me
se neko odriče po nekoj jasnoj osnovi.“
Međutim, kad
već mora, i to je napravila.
„Ako smo mi
komšije koje ne žele da zaštite djevojku, koju napadaju huligani, i koji
očigledno podržavaju napad na LGBT aktiviste, i ako su oni grupa aktivista
koji samo žele da se izbore za svoja prava, za bolji položaj u društvu, koji
žele nešto konkretno da urade za ovu zajednicu, onda ću ja vrlo rado da budem zauvijek
njihova i nikad više neću da budem naša.“
Nakon napada,
istu večer je, zajedno s drugim aktivistima, napustila Banjaluku.
„Nama je
policija zapravo rekla da ne mogu da nas zaštite, da ne mogu da nam garantuju
bezbjednost.“
Zakon o
kleveti
Novinarka i
aktivistica Vanja Stokić se nekoliko sedmica kasnije vratila u Banjaluku. Radi
svoj posao. Prilikom posjete njenoj redakciji, pripremala se za javnu raspravu
povodom Nacrta zakona o kriminalizaciji klevete u entitetu Republika Srpska.
U međuvremenu
je dvomjesečna javna rasprava završena. Ako Narodna Skupština entiteta
Republika Srpska usvoji prijedloge izmjena, a Vijeće naroda ih izglasa, predsjednik
entiteta će na koncu ovaj zakon proglašava važećim.
Nacrt
zakona, koji za klevetu propisuje
novčane kazne od oko 2.500 do čak 60.000 eura, podržalo je 49 poslanika, protiv
je bilo 21, a suzdržan nije bio niko. Veće kazne propisane su u situacijama kad
je kleveta iznesena u medijima, uključujući i društvene mreže ili na javnom
skupu.
Preko 74 posto ispitanika u ovom entitetu smatra da su u nekim slučajevima
napadi na novinare opravdani, pokazuje anketa koju je nedavno provelo Udruženje
„Bh. novinari“.
„Najavljenu
kriminalizaciju klevete vidim kao ličnu osvetu političara prema svima onima
koji su se usudili da čačkaju njihove neregularne poslove i poslove njihovih
porodica. Prvenstveno, tu su novinari i aktivisti. Oni će prvo doći po nas. Mi
smo njihova prva meta. Međutim, oni se tu neće zaustaviti. Nakon šta nas
pokušaju da obuzdaju, nakon što neke čak i eliminišu, oni će doći po ostale
građane. One koji nisu po njihovoj volji.”
Međutim,
upozorava, tu više neće biti novinara da izvještavaju o tome.
„Ne zato što
neće željeti, već zaista fizički neće biti tu, biće onemogućeni da puste vijest
o tome šta se dešava njihovim sugrađanima. Sudeći po svemu što se dešava, bitka
je unaprijed izgubljena i zakon će biti usvojen.“
Broj političkih
pritisaka i verbalnih prijetnji novinarima povećan je za 40 posto u odnosu na
2021. godinu. Tokom 2022. godine, u bazi
napada na novinare, na stranici safejournalists.net, registrovan
je ukupno 31 slučaj napada, prijetnji i pritisaka na novinare i medije u BiH. U
22 slučaja upućene su prijetnje smrću novinarima, verbalni i drugi oblici
prijetnji i politički pritisci na medijske radnike i medije.
Iz Udruženja „Bh.
novinari“ javljaju da je Linija za pomoć novinarima u 2022. zabilježila 79
slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda, a BiH se, prema
izvještajima „Reportera bez granica“, nalazi na 64. mjestu na Svjetskom indeksu
slobode medija za 2023.
Hrvatska, recimo,
zauzima 42., Srbija je na 91., a Crna Gora je na 39. mjestu.
„Mi idemo ka
jednoumlju, ka jednom totalitarizmu, ka vladavini jednog čovjeka koji će nama
tačno da diktira šta ćemo da pišemo, kako ćemo da mislimo, šta ćemo da govorimo.”
Registar
nevladinih organizacija
Osim ovoga o
kriminalizaciji klevete, u entitetu Republika Srpska se priprema još jedan
zakon. Naime, Vlada je na sjednici održanoj krajem marta utvrdila Nacrt
zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija.
Najavljeni zakon
podrazumijeva obavezu prijavljivanja svih transakcija i svega što rade
nevladine organizacije čiji se projekti finansiraju iz inostranstva.
„Ako Milorad
Dodik, dva-tri puta uzastopno, kaže za nekoga da je strani plaćenik, da je
strani agent, izdajnik svoje države, onda će ga javnost tako i da percipira. To
je neka osveta političara nama koji se godinama već bunimo protiv različitih
anomalija u društvu, koji pokrećemo proteste, koji podižemo tužbe protiv
institucija, koji sprječavamo prijatelje naših političara da grade mini
hidroelektrane širom države i slično.”
Vanja Stokić je desecima puta policiji
prijavila slučajeve prijetnji na društvenim mrežama ili na ulici. Samo je jedan
slučaj proslijeđen tužilaštvu. Inače, policija prijave kvalificira kao „izražavanje
ličnog stava i nezadovoljstva” čak i onda kada joj neko prijeti
odsijecanjem glave.
A kada prijetnja
iz online svijeta bude konkretan napad na ulici, onda moraš otići iz svoga
grada.
„Čak i kad se
usvoje ti zakoni, ja ću da radim svoj posao kako sam ga radila i do sada. Pa
ćemo vidjeti kakve će biti posljedice. Ne vidim drugi način. Ako pristanem da
se povučem, to nisam ja.“
U društvu je
mnogo podijeljene odgovornosti, kaže na kraju. Ljudi iz neke grupe misle da
nemaju potrebu uraditi nešto jer ih se određeni problem ne tiče. Računaju da će
neko drugi da preuzme inicijativu.
„Ne čekajte!
Možda se niko drugi ne pojavi, a čekanjem samo gubite vrijeme.“
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam
u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala uz podršku European Endowment for
Democracy.)
Novinarstvo
i aktivizam kao poziv
Oni će prvo
doći po nas
Šta su za
novinarku i aktivisticu Vanju Stokić novinarstvo i aktivizam? Zašto najviše
izvještava o migrantima i LGBT zajednici? Čemu vode najavljeni zakoni o kleveti
i registru nevladinih organizacija u entitetu Republika Srpska?
Piše:
Osman Zukić
Fotografije:
Almir Kljuno / doku.ba
Za novinarku
Vanju Stokić novinarstvo je neki vid odbrane, odbrane ugnjetavanih, slabih,
nejakih. Konstantno upozoravanje, opominjanje. U njenom svijetu, novinari su
čuvari javnog dobra, a istina je osnovni postulat novinarstva.
Za
aktivisticu Vanju Stokić, aktivizam je ulaganje nadljudskih napora da uradiš
nešto konkretno i korisno za svoju zajednicu. Za ljude sa kojima živiš. U
njenom svijetu, aktivisti su neki fenomenalni, nesebični ljudi koji svoje
resurse i vrijeme, neki čak i privatni život, ulažu u to da učine svijet boljim
mjestom za život.
Aktivisti su
njeni prijatelji. Ona je njihov saveznik u borbi.
Ako ne
možemo, rekla je, da im pomognemo u toj borbi, a trebali bismo, onda barem da
im ne smetamo, da ih ne napadamo i da ih ne optužujemo.
Pomaže
socijalno ugroženim porodicama. Zahvaljujući njoj, neki su dobili krov iznad
glave ili se riješili nagomilanih dugova. Pomaže kod udomljavanja napuštenih
životinja. Koordinira raznim akcijama onda kada nema nikoga drugog da to radi.
Na početku
priznaje.
„Uvijek sam
se glasno protivila samovolji većine.”
eTrafika
kao utopija
Banjaluka je
administrativni centar entiteta Republika Srpska. Danas kada hodaš ulicama toga
grada s nekim ko je u njemu odrastao, čućeš o tome kako u gradu niču nove
zgrade, čak i višespratnice, i kako je automobila sve više, a parkova sve
manje. Prolaziš od Boske prema Tržnici i naiđeš na gradonačelnika koji, pred
desecima kamera i stotinu građana, s bine najavljuje najveću i najluksuzniju
građevinu u Republici Srpskoj – novi Hotel Palas. Lice mu je pritom osvjetljeno
reflektorima, a glas proročanski ozbiljan.
U Banjaluci
ima kvartova u kojima ćeš, kad zastaneš i osvrneš se, ostati bez daha pred
djelima ulične umjetnosti. Kao da su se svi kreativni ljudi ovoga grada našli
na jednom mjestu i krenuli od njega činiti umjetničko djelo.
Murali tim
zgradama daju svevremenu vrijednost.
Stari nazivi
nekih mjesta još su živi. Mejdan je, među ljudima koji su tu cijeli život, i
dalje – Mejdan. Reći ćeš: „Jezik je stariji od politike i sigurno je nadživi.“
Vanja Stokić
je rođena i odrasla u Brčkom. U Banjaluku je došla na studiji novinarstva prije
šesnaest godina. Danas je urednica portala eTrafika, malog alternativnog medija
koji izvještava o ljudskim pravima, korupciji, javnim nabavkama, manjinama. Taj
portal je njeno sigurno mjesto, mjesto slobode, mjesto pravde. Njena utopija.
Kada
razgovaraš s njom, primijetiš da je svakoj izgovorenoj rečenici prethodilo
duboko misaono oranje. Nema površnih tvrdnji, niti nagađanja.
„Često su
novinari ti koji pišu historiju, koji su tu da zabilježe neke historijske
momente i često se upravo njihovi snimci koriste u sudskim procesima.”
Jedino
govoreći istinu možemo mijenjati svijet.
„Moj omiljeni
pisac kaže da je govoriti istinu revolucionaran čin. To zapravo treba sve da
nas vodi. Da imamo snage i hrabrosti da govorimo istinu.”
Migrantska
situacija
Kao novu rutu
na putu prema zapadnoevropskim zemljama, migranti i izbjeglice ovu zemlju
otkrivaju 2017. Te godine je granična policija otkrila oko šest stotina
ilegalnih ulazaka u zemlju. To je za tristo posto više u odnosu na 2016.
Od tada ih
počinjemo viđati na ulicama i u parkovima. Kada vozimo magistralnom cestom
nailazimo na kolone ljudi koji teškim koracima idu negdje. Kampovi su bivali
sve puniji. Gradovi na sjeverozapadu puni stranaca, a lokalne vlasti ne znaju
na to odgovoriti. Mnogi su bivali zbunjeni, neki ljuti. Empatija bi nastani, pa
nestani. Smjenjivala su se godišnja doba, a ruta je postajala popularnija. Evropski
zvaničnici počeše spominjati žičane ograde.
Vanja je
objavila desetine priča o migrantima u Bosni i Hercegovini. Zbunjena pred
mnoštvom konfuznih informacija u medijima, htjela je sama otkriti ko su ti
ljudi. Pitala je kuda su krenuli, odakle idu i zašto su na tom putu. Išla je u
bihaćke skvotove, obilazila je legalna i ilegalna kamp naselja.
Na brdu Lipa,
udaljenom dvadesetak kilometara od Bihaća, gdje je montiran kamp za migrante, temperature
budu i minus dvadeset.
„Nikada i
nigdje se, u životu, nisam smrzla kao tamo.”
Bila je među
hiljadu gladnih i promrzlih ljudi na zgarištu tog kampa.
„Kada se udubim
u neku temu i počnem da je obrađujem, shvatim da ona u meni izaziva bunt. Da se
ne slažem sa odnosom moje zemlje prema ljudima o kojima izvještavam.”
Objavljivala je
fotografije, video snimke i pisala tekstove, da svijet sazna šta se zapravo
dešava. Da negdje u bosanskog gori od gladi, bolesti i hladnoće pati preko
hiljadu ljudi.
Dešavalo se
da, uoči odlaska na teren, pozove svoje prijatelje da pošalju nešto za te
ljude.
Kretala je u
Bihać autom nakrcanim lijekovima, hranom i odjećom. Kolega vozi, dok ona tri
sata piše na kutijama informacije o lijeku. Ljudi kojima su te kutije trebale
ne znaju jezik.
„To je jedna
ogromna količina posla koja je mene iscrpljivala, i fizički i psihički, ali
jednostavno nisam mogla da stanem.”
Novinarki
Vanji Stokić je važno da razumije ljude o kojima piše. Da razumije njihovu
priču. Za nju migrantska situacija nije kriza, već samo jedna situacija koju bi
njena država trebala znati riješiti štiteći prava svih građana koji su u toj
situaciji.
„To su samo
ljudi u nevolji, ljudi koji spavaju u šumi, koji su gladni, koji nemaju šta da
obuku, koji su bolesni.”
Sa druge
strane, u javnosti se širila priča kako su to teroristi, kriminalci,
potencijalna opasnost. Neki njeni poznanici su htjeli da testiraju svoje
predrasude, pa su išli s njom na teren. Kada su vidjeli kakva je zapravo
situacija, i u kampovima i u skvotovima, oni su počeli da prikupljaju pomoć za
migrante.
Izvještavajući
o migrantima, mnoge je upoznala dobro. Danas joj se javljaju iz Belgije,
Italije, Španije, gdje su našli poslove i krov nad glavom. Sjeća ih se iz
vremena kad su bili u njenoj zemlji.
„Imam sliku
njih kako se ovdje pate, kako nemaju šta da jedu, kako su prebijani od strane
policije, kako su prognani od dijela lokalne zajednice.”
Većina njih
su obrazovani. Slušaju istu muziku kao ona i imaju iste poglede na svijet.
Istina o
njima
Mojoj
sagovornici je, izvještavajući o migrantskoj situaciji, bilo važno da do ljudi
dopre istina o njima. Domaće stanovništvo je uglavnom uzimalo informacije iz
medija na osnovu koji su kreirali razne stereotipe. Protiv tih stereotipa se
borila.
„Govori se da
među njima nema žena i djece. Ima ih. Tačno, mnogo manje nego muškaraca. Neka
djeca čak budu rođena tokom putovanja.”
Međutim,
teško je, kaže, nagovoriti bilo koju ženu da stane pred kameru i kaže nešto.
Djecu, pak, nije etično snimati.
„Zbog toga
imamo sliku da su ovdje sve muškarci.”
Hodaju ulicom.
Izgledaju drugačije. Ne govore jezikom tog mjesta. Nepoznate su im namjere.
„Niko se ne
zapita kada su oni postali odrasli muškarci. Sretala sam punoljetne mladiće
koji su svoju kuću napustili sa deset godina. Oni su krenuli na put kao djeca i
u međuvremenu su odrasli.”
Govorili su
joj da više nemaju osjećaj da pripadaju nekome. Zaboravili su kako je spavati u
krevetu, kako je imati porodični ručak, kako je slaviti praznike.
„Njima je to
sve ukradeno. Njima nedostaje jedan jako bitan dio života.”
Novinarka i
aktivistica Vanja Stokić je ulože napore da razumije ljude, da njihovu priču
podijeli u društvu u kojem živi i da im pomogne kada im je ta pomoć
najpotrebnija.
Priče o
LGBT zajednici
Tokom svih
godina novinarskog rada, izvještavala je i o aktivnostima LGBT zajednice u BiH.
Pisala je o njihovim pravima, situaciji u kojoj se nalaze, problemima.
Pokretali su je isti motivi – da javnost suoči s pričama ljudi čija su prava
zanijekana.
„Saveznica
sam tim ljudima, njihova podrška na koji god način mogu da budem.”
Zbog tog
savezništva su je nedavno, zajedno s nekolicinom drugih aktivista, napali
huligani usred Banjaluke. Njen momak i ona su zadobili fizičke povrede.
Šta se
zapravo desilo?
Negdje sredinom
marta ove godine „Bh. povorka ponosa“ je najavila, javno, događaj u Banjaluci.
Radilo se o diskusiji, projekciji filma i zabavi. Moja sagovornica je trebala da
govori o savezništvu na toj diskusiji.
Međutim,
javnost je to drugačije shvatila.
„Pušten je
spin da se zapravo organizuje šetnja u Banjaluci.”
Ko je pustio
taj spin?
„Pretpostavka
je da je neko pogrešno pročitao post. Mislim da je to došlo od navijača.
Međutim, ta greška je dovela do jako ozbiljnih posljedica.”
Navijači su
se jako brzo organizovali i počeli kampanju protiv LGBT zajednice. Oblijepili
su grad plakatima koji izgledaju kao da su ih aktivisti pravili. Uzeli su
njihov logotip, njihove boje i napisali: „Čekamo vas“.
Ljudi u Banjaluci
su zaista mislili da će se desiti šetnja?
„Aktivisti su
dobro znali da njima poručuju da ih čekaju. I to je bila svojevrsna prijetnja.”
Tih dana su
mnogi izvještavali o tome i počela se širiti priča da će se desiti povorka ponosa
na ulicama Banjaluke. To je aktiviralo neke desničarske nevladine organizacije
koje u svojim nazivima imaju riječi – mir, ljubav, bratstvo, humanitarno, Bog…
Poslali su dopis
gradonačalniku Banjaluke, Drašku Stanivukoviću, predsjedniku Republike Srpske
Miloradu Dodiku i premijeru Radovanu Viškoviću. Tražili su da se događaj
zabrani.
Na kraju je
policija to i učinila.
Međutim.
„Zabranila ga
je na dan kada je događaj trebao da se desi. Aktivisti su već bili u Banjaluci,
fizički već došli tu.“
Stoga su
odlučili da organiziraju jedan neformalan sastanak u privatnim prostorijama u gradu.
„Nekoliko
minuta prije nego smo im se moj momak i ja pridružili, policija je aktiviste
obavijestila da nisu bezbjedni i da moraju da odu iz Banjaluke. Policija je to
rekla i otišla. Petnaestak ljudi je stajalo na ulici, dezorijentisani,
zbunjeni. Šta se dešava?“
U tom je
tridesetak osoba, s maskama na licu, počelo da trči prema njima. Imali su palice,
boce, boksere.
Ona je
njihova
„Pokušala sam
da se sklonim u jedno dvorište, u zaštitu pet-šest muškaraca. Međutim, oni su
me zaustavili na samom ulazu u dvorište i rekli da tu ne pripadam. Uzvikivali
su: Ona nije naša, ona je njihova. U tom su pristigli i huligani.“
Gurnuli su je
preko betonskog zida između dviju kuća.
„Spale su mi
naočale. Ništa nisam mogla da vidim. Bila sam dezorijentisana. Bila sam
povrijeđena. Ruka je počela da mi krvari.“
Shvatila je
da su je te komšije targetirale kao uljeza, kao nekoga ko je nepoželjan, kao
nekoga ko će da onečisti njihovo dvorište i da je takvu treba neko kazniti. Ponavlja
kako je targetiranje i dijeljenje na nas i njih na ovim prostorima opasno.
„Ja sam
uvijek izbjegavala da pripadam tim nekim taborima, da me neko svojata ili da me
se neko odriče po nekoj jasnoj osnovi.“
Međutim, kad
već mora, i to je napravila.
„Ako smo mi
komšije koje ne žele da zaštite djevojku, koju napadaju huligani, i koji
očigledno podržavaju napad na LGBT aktiviste, i ako su oni grupa aktivista
koji samo žele da se izbore za svoja prava, za bolji položaj u društvu, koji
žele nešto konkretno da urade za ovu zajednicu, onda ću ja vrlo rado da budem zauvijek
njihova i nikad više neću da budem naša.“
Nakon napada,
istu večer je, zajedno s drugim aktivistima, napustila Banjaluku.
„Nama je
policija zapravo rekla da ne mogu da nas zaštite, da ne mogu da nam garantuju
bezbjednost.“
Zakon o
kleveti
Novinarka i
aktivistica Vanja Stokić se nekoliko sedmica kasnije vratila u Banjaluku. Radi
svoj posao. Prilikom posjete njenoj redakciji, pripremala se za javnu raspravu
povodom Nacrta zakona o kriminalizaciji klevete u entitetu Republika Srpska.
U međuvremenu
je dvomjesečna javna rasprava završena. Ako Narodna Skupština entiteta
Republika Srpska usvoji prijedloge izmjena, a Vijeće naroda ih izglasa, predsjednik
entiteta će na koncu ovaj zakon proglašava važećim.
Nacrt
zakona, koji za klevetu propisuje
novčane kazne od oko 2.500 do čak 60.000 eura, podržalo je 49 poslanika, protiv
je bilo 21, a suzdržan nije bio niko. Veće kazne propisane su u situacijama kad
je kleveta iznesena u medijima, uključujući i društvene mreže ili na javnom
skupu.
Preko 74 posto ispitanika u ovom entitetu smatra da su u nekim slučajevima
napadi na novinare opravdani, pokazuje anketa koju je nedavno provelo Udruženje
„Bh. novinari“.
„Najavljenu
kriminalizaciju klevete vidim kao ličnu osvetu političara prema svima onima
koji su se usudili da čačkaju njihove neregularne poslove i poslove njihovih
porodica. Prvenstveno, tu su novinari i aktivisti. Oni će prvo doći po nas. Mi
smo njihova prva meta. Međutim, oni se tu neće zaustaviti. Nakon šta nas
pokušaju da obuzdaju, nakon što neke čak i eliminišu, oni će doći po ostale
građane. One koji nisu po njihovoj volji.”
Međutim,
upozorava, tu više neće biti novinara da izvještavaju o tome.
„Ne zato što
neće željeti, već zaista fizički neće biti tu, biće onemogućeni da puste vijest
o tome šta se dešava njihovim sugrađanima. Sudeći po svemu što se dešava, bitka
je unaprijed izgubljena i zakon će biti usvojen.“
Broj političkih
pritisaka i verbalnih prijetnji novinarima povećan je za 40 posto u odnosu na
2021. godinu. Tokom 2022. godine, u bazi
napada na novinare, na stranici safejournalists.net, registrovan
je ukupno 31 slučaj napada, prijetnji i pritisaka na novinare i medije u BiH. U
22 slučaja upućene su prijetnje smrću novinarima, verbalni i drugi oblici
prijetnji i politički pritisci na medijske radnike i medije.
Iz Udruženja „Bh.
novinari“ javljaju da je Linija za pomoć novinarima u 2022. zabilježila 79
slučajeva kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda, a BiH se, prema
izvještajima „Reportera bez granica“, nalazi na 64. mjestu na Svjetskom indeksu
slobode medija za 2023.
Hrvatska, recimo,
zauzima 42., Srbija je na 91., a Crna Gora je na 39. mjestu.
„Mi idemo ka
jednoumlju, ka jednom totalitarizmu, ka vladavini jednog čovjeka koji će nama
tačno da diktira šta ćemo da pišemo, kako ćemo da mislimo, šta ćemo da govorimo.”
Registar
nevladinih organizacija
Osim ovoga o
kriminalizaciji klevete, u entitetu Republika Srpska se priprema još jedan
zakon. Naime, Vlada je na sjednici održanoj krajem marta utvrdila Nacrt
zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija.
Najavljeni zakon
podrazumijeva obavezu prijavljivanja svih transakcija i svega što rade
nevladine organizacije čiji se projekti finansiraju iz inostranstva.
„Ako Milorad
Dodik, dva-tri puta uzastopno, kaže za nekoga da je strani plaćenik, da je
strani agent, izdajnik svoje države, onda će ga javnost tako i da percipira. To
je neka osveta političara nama koji se godinama već bunimo protiv različitih
anomalija u društvu, koji pokrećemo proteste, koji podižemo tužbe protiv
institucija, koji sprječavamo prijatelje naših političara da grade mini
hidroelektrane širom države i slično.”
Vanja Stokić je desecima puta policiji
prijavila slučajeve prijetnji na društvenim mrežama ili na ulici. Samo je jedan
slučaj proslijeđen tužilaštvu. Inače, policija prijave kvalificira kao „izražavanje
ličnog stava i nezadovoljstva” čak i onda kada joj neko prijeti
odsijecanjem glave.
A kada prijetnja
iz online svijeta bude konkretan napad na ulici, onda moraš otići iz svoga
grada.
„Čak i kad se
usvoje ti zakoni, ja ću da radim svoj posao kako sam ga radila i do sada. Pa
ćemo vidjeti kakve će biti posljedice. Ne vidim drugi način. Ako pristanem da
se povučem, to nisam ja.“
U društvu je
mnogo podijeljene odgovornosti, kaže na kraju. Ljudi iz neke grupe misle da
nemaju potrebu uraditi nešto jer ih se određeni problem ne tiče. Računaju da će
neko drugi da preuzme inicijativu.
„Ne čekajte!
Možda se niko drugi ne pojavi, a čekanjem samo gubite vrijeme.“
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam
u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala uz podršku European Endowment for
Democracy.)