Deutsche Welle: Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), nekoć osnovana radi identificiranja žrtava srebreničkog
genocida, diljem svijeta traži osobe koje su nestale u ratovima ili
uslijed katastrofa i kršenja ljudskih prava. Zašto je ljudima tako važno
da pronađu nestale pripadnike svoje obitelji?
Thomas
Parsons: Kad ljudi odjednom postanu nestali, bilo da je to zbog
oružanih sukoba, kršenja ljudskih prava, genocida ili migracija, onda su
pripadnici njihovih obitelji i prijatelji duboko potreseni. Stanje
neizvjesnosti pogoršava situaciju. Svugdje na svijetu ljudi imaju
potrebu da znaju koja je sudbina sustigla njihove najmilije i da im i
nakon njihove smrti budu bliski. I žele da dobiju dostojanstven pogreb.
Može li se svatko obratiti ICMP-u?
Mi
podržavamo vlade u ispunjavanju njihovih obveza kad je u pitanju
potraga za nestalima. Surađujemo i s raznim institucijama diljem svijeta
kako bismo implementirali i ojačali mehanizme koji olakšavaju potragu
za nestalima. Mi, dakle, nismo jedinica kojoj se pojedinačno mogu
obratiti privatne osobe. Ali je jedan važan i ogroman aspekt rada ICMP-a
naš Online centar za upite (OCzU). Tamo privatne osobe mogu prijaviti
nestale pripadnike obitelji ili prijatelje. Nakon rata u Jugoslaviji smo
ekshumirali posmrtne ostatke iz više od 3.000 masovnih grobnica. Pomoću
DNK-istraga smo na koncu uspjeli identificirati oko 18.000 ljudi. Taj
online centar je prilično važan, jer samo tim putem možemo saznati gdje
uopće ima nestalih i tako možemo doći do za nas nužnih referentnih
uzoraka članova obitelji koji tragaju za nestalima.
Nekad se dogodi da su ljudi već više godina nestali – može li tu kao referentni uzorak poslužiti odjeća ili su Vam potrebni dodatni uzorci?
Često
radimo u područjima u kojima su ljudi zbog rata morali napustiti svoje
domove. Stoga tamo rijetko imamo medicinske ili zubarske podatke, a da
ne govorim o otiscima prstiju. Osim toga, često stižemo u te zemlje tek
onda kad su ekshumacije uopće moguće, a onda su posmrtni ostaci skoro
uvijek samo još kosturi. Umjesto da pitamo za predmetima nestalih – koji
uglavnom više nisu ni dostupni – naša potraga se temelji na genetskim
uzorcima članova obitelji.
To znači da članovima obitelji uzimate uzorak krvi?
Da,
točno. Uzimamo krv iz prsta ili ćelije iz sluznice usne šupljine pomoću
štapića za uši. Kad smo u bivšoj Jugoslaviji započeli naš posao,
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ / ICTY) je poslao
ljude u tu regiju kako bi dokumentirali ratne zločine, i oni su onda
ekshumirali posmrtne ostatke iz masovnih grobnica. Ok 40.000 ljudi se u
toj regiji vodilo kao nestalo. Za članove obitelji nestalih je često
bilo teško za podnijeti što su ti posmrtni ostaci odjednom bili tu i
dijelom se skladištili u doista neprimjerenim posudama i spremnicama. U
to vrijeme smo mi kao ICMP onda započeli pomagati pri identificiranju
žrtava.
Kad kažete da pomažete, znači li to da na raspolaganje stavljate tehnologiju ili i znanstvenike šaljete na te lokacije?
U
našem odjelu za tehnologiju i znanost imamo izuzetno dobro obučene
forenzičke arheologe i forenzičke antropologe koji pomažu na licu
mjesta. Posmrtni ostaci se prebacuju na jedno mjesto gdje se može
istražiti DNK. Nakon genocida u Srebrenici, na primjer, nismo znali od
koga uopće uzeti uzorke kako bismo identificirali posmrtne ostatke.
Stoga smo od svakoga iz tog područja uzeli uzorke. Preko naših baza
podataka smo onda mogli usporediti sličnosti u određenoj DNK – provodili
smo takozvani “High Certainty DNA Match”. Tako smo mogli u mnogim
slučajevima posmrtne ostatke predati obiteljima.
Kako si to možemo zamisliti – kad se predaju posmrnti ostaci obiteljima?
U bivšoj Jugoslaviji smo gotovo isključivo predavali kosture ili dijelove kostura.
Više od 60.000 ljudi u Siriji se vodi kao nestalo. Kad surađujete s vladama, je li to uopće moguće u jednoj ratom napaćenoj zemlji u kojoj je za mnoge nestale odgovorna i sama vlada?
Nitko
u ovom trenutku ne može u Siriju – čisto iz sigurnosnih razloga. Ali
naravno bi nam bila potrebna i podrška vlade ili onih snaga koje
kontroliraju to određeno područje. Samo po sebi je teško tragati za
nestalima u područjima u kojima se još ratuje. Naša potraga se odvija
uvijek u postkonfliktnim zemljama. Iskustvo koje smo skupili nakon rata u
Jugoslaviji nam je sada dobrodošlo. Putem našeg online portala već sada
možemo unaprijed dokumentirati gdje je tko u Siriji ili sličnim
zemljama nestao. Imamo i jedan online-tool, odnosno alat s kojim se može
dokumentirati gdje se naslućuju masovne grobnice.
Ali, što se događa s ljudima poput pripadnika Rohingya naroda za koje nijedna vlada ne želi preuzeti odgovornost?
To
uistinu nije lako. Kad ne postoji nijedna vlada koja preuzima
odgovornost za određenu situaciju, onda se to mora podići na međunarodnu
razinu i gledati tko bi mogao preuzeti tu ulogu. Mi surađujemo s mnogim
partnerskim organizacijama, a imamo i partnerstvo s Interpolom. No prvo
se treba pobrinuti za to da organizacije dođu do tih ljudi koji tragaju
za svojim bližnjima. Na mjestima na kojima žive prognanici mora se
stvoriti mogućnost da prijave svoje nestale – pametni telefoni tu
pružaju veliku šansu.
Otvorili ste novi laboratorij u Den Haagu. Što očekujete od nove tehnologije takozvanog “Next Generation Sequencinga” koje će se tamo primjenjivati?
Već
danas smo u stanju da od jako izmijenjenih kostura i malo materijala
prepoznamo DNK. Ovdje u Den Haagu ćemo u budućnosti kroz uzorke daljih
rođaka moći identificirati nestale osobe. Prije smo morali imati uzorak
od brata, sestre ili roditelja kako bismo napravili usporedbu. S našom
novom metodom će ubuduće biti dovoljno ako imamo uzorak od sestrične ili
strica odnosno ujaka.
Thomas Parsons je direktor odjela forenzičkih znanosti pri Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) u Den Haagu.
Intervju vodila Diana Hodali.