RMS Titanic, simbol moći i luksuza s početka 20. vijeka, ostao je urezan u kolektivno sjećanje čovječanstva kao opomena o ljudskoj ranjivosti. Britanski putnički brod, koji je trebalo da bude vrhunac inženjerskog dostignuća, potonuo je na svom prvom putovanju u noći između 14. i 15. aprila 1912. godine, odnijevši u smrt više od 1.500 ljudi.
Konstrukcija: Mit o nepotopivosti
Izgrađen u belfastskom brodogradilištu Harland & Wolff za kompaniju White Star Line, Titanik je bio ponos klase Olympic. Sa dužinom od 269 metara i težinom većom od 46.000 tona, bio je najveći pokretni objekat koji je čovjek do tada napravio.
Glavni razlog njegove navodne sigurnosti bilo je 16 vodonepropusnih pregrada. Vjerovalo se da brod može ostati na površini čak i ako bilo koja četiri odjeljka budu poplavljena. Nažalost, pregrade nisu bile zatvorene sa gornje strane, što je kasnije omogućilo vodi da se preliva iz jednog odjeljka u drugi poput posuda za led.
Kobna noć u sjevernom Atlantiku
Titanik je isplovio iz Sautemptona 10. aprila 1912. godine. Iako su upozorenja o ledenim santama stizala tokom cijelog dana 14. aprila, brod je nastavio plovidbu brzinom od skoro 42 km/h.
- Udarac (23:40): Osmatrač je uočio santu, ali zbog brzine i veličine broda, manevar izbjegavanja nije uspio. Santa je „rasparala“ desni bok broda ispod linije vode.
- Evakuacija (00:05): Kapetan Edvard Smit naređuje pripremu čamaca. Zbog zastarjelih propisa, brod je imao čamce za samo 1.178 osoba, što je bilo nedovoljno za više od 2.200 ljudi na brodu.
Potonuće i otkriće olupine
U 02:20 sati, Titanik se prelomio i nestao u ledenim vodama čija je temperatura bila ispod nule. Većina žrtava nije stradala od davljenja, već od hipotermije u roku od svega nekoliko minuta.
Tragediju je preživjelo samo 705 osoba, koje je pokupio brod Carpathia. Ovaj događaj je zauvijek promijenio pomorske zakone, uvodeći obavezu posjedovanja čamaca za sve putnike i 24-časovnu radio-stražu.
Olupina je počivala u potpunom mraku na dubini od 3.800 metara sve do 1985. godine, kada ju je pronašao tim Roberta Balarda. Danas, vijek kasnije, olupina polako nestaje pod uticajem bakterija koje izjedaju čelik, ali priča o Titaniku ostaje vječna.