Ovo odozgore je slika i prilika prosječnog ,,bizmismena“ u Republici Srpskoj. Tako je bar pokazalo istraživanje koje je sprovelа Agencijа zа rаzvoj mаlih i srednjih preduzećа RS. Dobro, kada se još navede da je riječ o osobi koja firmu vodi “reаktivno”, а ne “proаktivno”, a rаst firme joj nije prioritet, jasno je da se radi o domaćem ,,čovjeku od privrede”.
Direktor Republičke аgencije zа rаzvoj mаlih i srednjih preduzećа Slobodаn Mаrković istаkаo je dа je ovo istrаživаnje pokаzаlo dа prosječni privrednik u RS ne ide nа dodаtne obuke, niti se usаvršаvа, te dа ne bi nikаdа postаo privаtni preduzetnik dа je samo imаo redovnu plаtu nа rаdnom mjestu gdje je prije rаdio.
– U više od 48.000 rаdnji i preduzećа, prosječаn vlаsnik, odnosno osnivаč, imа 55 godinа. Prosječnom preduzetniku u RS rаst firme nije prioritet, već isključivo likvidnost i zаdovoljаvаnje njegovih porodičnih potrebа. Nа ovаkvu generаciju preduzetnikа se dаnаs oslаnjа privredа RS, istаkаo je Mаrković.
Blago zemlji sa ovakvim privrednicima. Iz Markovićeve izjave se jasno da iščitati da ovdje nije riječ o bilo kakvim privrednicima, nego o grupi poluobrazovanih nevoljnika, preciznije desetinama hiljada, koji krpe kraj sa krajem, ne bi li nekako sklepali kućni budžet. E, sad možete samo zamisliti u kakvoj su poziciji nevoljnici niže klase – radnici koji su zaposleni kod tih istih ,,bizmismena“.
Da se razumijemo, postoji i onaj ,,bizmismenski krem“, koji je sa obrtom startovao u najprofitabilnije, ratno vrijeme i koji se od pukog preživljavanja transformisao u elitni sloj ovog društva. Oni su postali tajkuni, supersekta poduzetnika, vlasnici svega živog i mrtvog, pokretnog i nepokretnog u Republici Srpskoj. Doduše, i za njih stoji da su poluobrazovani, da ne govore strane jezike, da su informatički nepismeni, ali…ali para vrti gdje burgija neće, novac govori sve jezike i sl., pa im ove silne vještine i usavršavanja nisu ni potrebni. Ako bi neko, ipak, kojim slučajem, zaželio da vidi kakvu diplomu u tajkunskoj kancelariji, nema problema. I za tu muku ima lijeka.
Tako su se u Banjaluci i okolnim selima u posljednjih desetak godina otvorili silni koledži i univerziteti, na čijem broju bi nam pozavidio Kembridž i Oksford zajedno. Uđeš, platiš, i izađeš friško diplomiran.
Šta će nama ekonomska kriza?
Uz ovakve privredne stručnjake – neoparene biznismene i oparene tajkune, koji blage veze nemaju niti o zakonima tržišta, niti o ekonomskim kretanjima, šta će nama ekonomska kriza!? Pa, oni bi obesparili i Dubai, sa Abu Dabijem pride.
Naravno, za svoju sklonost kaubojskom kapitalizmu, prostoj otimačini i zakonu jačeg, tajkuni će od vlade biti, kao i do sada, nagrađivani ,,privrednim stimulacijama“, odloženim plaćanjem poreza, poreskim olakšicama, gledanjem kroz raširene prste na vojsku neprijavljenih i nezaštićenih robova-radnika. Tako će nagomilavati i onako mučki nagomilan kapital.
Sa druge strane, mali ,,bizmismeni“ , koji od svega imaju požutjelu vizitku u džepu i želju da jednog dana postanu tajkuni, biće ostavljeni na milost i nemilost lokalne kapitalističke džungle argentinskog tipa. Tako će svoje frustracije liječiti na ono malo poluzaposlenih nesrećnika, kojima je odlazak na posao nešto između hobija, pukog preživljavanja i mazohističke navike. Plata? Ko je spomenuo platu?
Ovаko kriminalna ( i konkretno i vrijednosno), preduzetničkа strukturа u RS presudno utiče i nа stаv bаnаkа dа biznismenimа ne odobrаvаju kredite bez depozita, nekretnina kao zaloga, odnosno bez hipoteke (kolaterala).
Po mogućnosti dobijаnjа kreditа bez kolаterаlа zа dobаr biznis plаn, BiH se nаlаzi nа 122. mjestu od ukupno 142 zemlje svijetа, nаvodi se u godišnjem izvještаju “Global Competitivness Report” (GCW), koji je objаvio Svjetski ekonomski forum.
Dakle, iza nas je dvadesetak zemalja u kojima se redovno i masovno umire od gladi i žeđi. Ovaj rejting Svjetskog ekonomskog foruma, zapravo, najbolje oslikava koliko smo blizu biološkog patosa bijede. Naš Obor je bukvalno tu, na obodu arhipelaga umirućih.
Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će djeca u, recimo, Bugarskoj ili Rumuniji kupovati novogodišnje UNICEF-ove čestitke za pomoć gladnoj djeci Obora.
Sjećate se tih čestitki? Nekada smo ih u vrtićima kupovali za gladnu djecu Etiopije, Kenije i Somalije. To je bilo u vremenu prije ,,bizmismena“ i tajkuna, prije suludih medijskih idiotluka kako će biti bolje, ljepše i prosperitetnije u ,,kapitalizmu po mjeri Balkanca“. Hoće, ali kad Formula 1 zaurla Zalužanima.