Pero Pavlović po zanimanju je televizijski i filmski snimatelj, a
po opredeljenju strastveni ribolovac i ljubitelj prirode. Kao snimatelj počeo
je raditi 2002. godine, kada je bio asistent snimatelja na televiziji Bosne i
Hercegovine u Banja Luci.
Poslije tri godine shvatio je da će kamera biti
njegov alat od kojeg će živjeti, putovati, upoznavati ljude, pa je 2005. godine
upisao Akademiju umjetnosti, dramski smjer-kamera, koju je završio 2009.
godine. Nakon toga, 2014. godine upisuje Master studije-kamera na Fakultetu
dramskih umetnosti u Beogradu, koje je završavio 2016. godine. Pavlović je
autor nekoliko dokumentarnih i kratkih igranih filmova, od kojih su neki
nagrađivani na regionalnim i međunarodnim filmskim festivalima. On je i jedan
od osnivača i predsjednik Skupštine Acocijacije snimatelja Bosne i Hercegovine
(ASBH). Od 2012. godine zaposlen je na televiziji Aljazeera Balkans u Banja
Luci.
Osim kamere i snimanja Pavlović je veliki zaljubljenik u ribolov i prirodu, što
će i biti tema ovoga teksta, a povod je 1. mart, dan kada počinje sezona lova
na pastrmku na rijeci Vrbas, koji traje do 1. oktobra. Pavlović se odmalena
bavi ribolovom i tokom razgovora otkrio je mnogo stvari o ribolovu; pričali smo
o zgađenosti rijeka, našem lošem odnosu prema prirodi, ekološkim problemima,
štetnostima mini hidroelektrana na domaće vodotoke i sličnim temama.
“Prvu sam ribu upecao, kada sam imao pet godina. Ljubav prema ribolovu sam
naslijedio od svoga oca, koji je takođe bio ribolovac, a razvijao uz starijeg
brata koji mi je bio rival. Ribolov nije prevashodno samo hobi, niti sport.
Ribolov je stil života, a sa godinama i životnim iskustvom postaje razlog da se
ode u prirodu, odmakne od ljudi, koji su uzročnici svih poznatih i nepoznatih
problema”, rekao je Pavlović na početku razgovora sa novinarom Buka
magazina.
On je dodao da koristi
sve tehnike ribolova i da lovi na skoro sve, ali da najviše preferira “fly
fishing”, odnosno tehniku “mušičarenje”.
“Za ovu tehniku sam se opredjelio iz više razloga. Prvi je, što se najviše
pecaju salmonidne vrste riba, koje žive u čistim rijekama, gdje priroda još
nije narušena. Drugi razlog je, što ribolovci koji love na mušice, skoro svi
puštaju, skoro svaku ulovljenu ribu, a po zakonu mogu svaki dan odnijeti pet salmonidnih
vrsta riba, kao što su pastmka i lipljen. Treći, a možda sa najviše čara je
taj, što lovim na svoje mušice koje sam izrađujem. Veliko je zadovoljstvo kada
ribu “prevarim” na svoju mušicu, a još veće je kad je poklonim
nekome, pa i njemu bude lovna. Pogotovo nekom početniku. Ako i on ulovi ribu,
ja sam siguran da je i on “zaražen”. Znam da sam mu pokazao magiju
koja je opipljiva tu ispred nas. Da bi neko počeo da se bavi ribolovom,
konkretno “mušičarenjem”, potrebno mu je da ima za početak jedan komplet.
Štap, čekrk i šnjuru. Pored toga i ono što bih prvo savjetovao je da ima
kvalitetnu, toplu garderobu i kvalitetne ribarske čizme ili odijelo za gaženje
u vodi. Ako se poredi sa nekim drugim sportovima, i s obzirom gdje i kako
živimo, može se reći da je ribolov sport. Ali u stvari on nije toliko ni skup
sport, koliko mi nemamo para”, pojasnio je Pavlović.
U Bosni i Hercegovini postoje takmičenja u “mušičarenju” i banjalučki
mušičari su konstantno unazad nekoliko godina državni prvaci. Redovni su članovi
reprezentacije i osvajači medalja na međunarodnim takmičenjima. Ali, kako tvrdi
naš sagovornik, ovdašnji ribari, nažalost, nisu prepoznati, kao ni kao mnogi
vrhunski sportisti.
Pavlović je mišljenja da
se današnja generacija veoma malo brine o rijekama i prirodi.
“Koliko se i čime
sve rijeke zagađuju, to možemo vidjeti skoro svaki dan. Kako u medijima, tako i
na vodi. Što se tiče Vrbasa, neka se sjete malo stariji banjalučani koliko je
prije plaža bilo, gdje su se sve kupali, a koliko ih ima sada. Vrbas je u
gradskoj zoni kanalizacija. Više grada su obale pune smeća, a one koje nisu su
sazidane i ograđene, građanima nedostupne. Priroda posla mi je takva da svaki
dan nijemo svijedočim ovozemaljskoj nepravdi, ljudskoj bijedi, sirotinji, pa je
potreba za odlazak u prirodu postala još veća. Kada sam shvatio, da na rijeci
nalazim svoj mir i utočište počeo sam da ih branim, odnosno da dajem svoj
doprinos u odbrani i zaštiti, onoliko koliko znam i mogu. Smatram da svaki
građanin, nevažno ko je i čim se bavi, treba da postupi isto, jer su rijeke
najveći dar koji nam je priroda dala”, naglasio je Pavlović.
Međutim, on nije htio da
ostane samo na riječima, već se dao u akciju, pa je sa par istomišljenika 2010.
godine osnovao udruženje “Mladica”, koje je član koalicije za zaštitu
Vrbasa.
“2018. godine zajedno sa kolegama iz ronilačkog kluba “Buk” smo
poribili Vrbas prvi put sa ribom mladicom. Tada smo u rijeku pustili preko
dvjesto jedinki veličine četrdeset centimetara. Zajedno sa kolegama iz Centra
za životnu sredinu sam sarađivao na raznim projektima koji se tiču zaštite
rijeka. Osim toga radio sam ekološke filmove, reportaže, tv priloge. Držeći
kameru i štap, lično sam se uvjerio da je stanje sa rijekama u Bosni i
Hercegovi katastrofalno. Ako se nešto hitno ne preduzme po pitanju zaštite
rijeka i riječnih korita, ostaćemo bez ičega. U BiH je izgrađeno stotinu
dvadeset i jedna mini hidroelektrana, koje su u pogonu, a planirano ih je pet
stotina. To je ono što se zna. To znači da gotovo nećemo imati slobodne rijeke.
Da nepravda bude veća, mi građani subvencionišemo pravljenje mini
hidroelektrana tako što plaćamo kroz račune za električnu energiju, stavku
obnovljivi izvori. BiH je jedina zemlja u regiji koja ima višak električne
energije. Dakle, mi je izvozimo. A postotak proizvedene električne energije
malih hidroelektrana ubačene u sistem je beznačajan. Od njih koristi imaju samo
pojedinci, a na nekim nemaju više čak ni oni. Ne treba biti pametan, uzmite
samo i istražite koliko koristi od mini hidroelektrana ima opština ili lokalna
zajednica na kojoj je izgrađena, a da ne kažem običan čovjek. Sigurno više
štete”, bio je jasan Pavlović.
On je dodao da je
snimajući film o rijekama, došao sam do zvaničnog podatka da Slovenija zarađuje
više novca od ribolovnog nego od zimskog turizma. Siguran sam da imamo više
potencijala nego Slovenija. Pozitivan primjer je ribolovni revir na Ribniku.
Na kraju razgovora Pavlović je rekao i par riječi o Sportskom ribolovnom
društvu Banja Luka, koje je osnovano davne 1926. godine.
“Do prije dve
godine, a ukupno tri, sam bio podpredsjednik društva. Tu sam se dao najviše.
Bila je jedna dobra ekipa, koja je radila odličan posao. Ali smo onda
jednostavno otjerani. Krivicom, odnosno posljedicom prevara pojedinih ljudi.
Između ostalih, stalno zaposlene osobe,odnosno čuvara. Sada tamo vlada
samovolja ljudi koji neće, ne znaju i ne žele da se bave suštinskim problemima.
Siguran sam da se više nikad neće okupiti takvi ljudi u organima društva, što
mi je iskreno žao. Svaki član odnosno ribolovac, mora imati osjećaj da je
društvo tu uz njega. Da mu pruža još nešto, osim što mu prodaje dozvolu. To
sigurno ne može biti samo vreća ribe koja se pusti u Vrbas. Svašta bih mogao
reći o ovome, ali to bi trebala biti posebna tema”, naglasio je Pavlović.