Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini usvojio je izjavu u kojoj se izuzetno oštrim tonom obraća tribunalu u Haagu i tamošnjem tužilaštvu. I to su uradili, kako stoji u izjavi, “djelujući u svoje ime i u ime svojih pripadnika-žrtava i njihove rodbine” (nije jasno da li su svi članovi IZ konsultovani prije donošenja ove izjave). Umjesto da svojim izjavama pozivaju na pomirenje i šalju poruke mira, Sabor IZ se na ovaj način nameće kao institucija koja je iznad pravosudnog sistema, bavi se politikom, a sve pod krinkom brige za žrtvama.
Sabor je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo Islamske zajednice. Važno je napomenuti da Sabor, niti Islamska zajednica, nisu predstavnici niti mogu bilo kakve odluke ili izjave donositi u ime svih muslimana u BiH, nego samo onih koji su njihovi članovi. Članstvo se plaća. Naravno, i članovi Sabora IZ, kao i svi drugi, mogu imati mišljenje o svemu, pa i sudskim odlukama, i mogu ga javno iznositi, ali donositi zvanični izjavu kojom se nešto zahtijeva od neke pravosudne institucije, ili bilo koje druge koja nema veze sa IZ, je neprimjereno, blago rečeno.
Sabor je usaglasio ovu izjavu nakon “zaprepašćujućih i neprihvatljivih” presuda Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju. Članovi Sabora (među kojima ne znam koliko ima onih koji su iščitali ovu ogromnu prvostepenu presudu, a sumnjam da ih ima puno) tvrde da tribunal “nije ispunio svoju misiju utvrđivanja istine i pravde za žrtve genocida i drugih zločina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine”, i time “doprinio uspostavljanju i održanju mira na prostorima bivše Jugoslavije”. Naravno, ovo nije bila misija Tribunala koji je dobio zadatak da “procesuira osobe odgovorne za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na prostorima nekadašnje Jugoslavije”, što od 1993. godine do danas i rade.
U izjavi se kaže i kako je “neshvatljivo i neprihvatljivo stanovište Tribunala da se u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, Foči, Prijedoru, Ključu i Sanskom Mostu nije desio zločin genocida, iako su političke, vojne i policijske strukture Republike Srpske po istom obrascu i u mnogo dužem vremenu djelovale kao i u Srebrenici”. U izjavi članovi idu dalje koristeći oštar ton te konstatujući kako je “neobjašnjivo da je Radovan Karadžić, kao najodgovorniji politički i vojni funkcioner odgovoran za zločin genocida u Srebrenici, a da nema takve odgovornosti na ostalim prostorima ratnog djelovanja. Apsolutno je neodrživo da za najteže zločine u Evropi poslije Drugog svjetskog rata nižerangirani vojni zapovjednici bivaju presuđeni na doživotni zatvor, dok kreator zločinačke politike i njihov vrhovni zapovjednik dobiva nižu kaznu”.
Dalje, smatraju članovi Sabora IZ, da “Međunarodni sud pravde i Tribunal u Hagu presudama svjedoče o svestranoj umješanosti Srbije u ratna djelovanja u Bosni i Hercegovini, ali ne dolaze do jedino razumnog zaključka o njenoj odgovornosti za sve zločine i razaranja. Zato, nakon ovih presuda, predsjednik Vlade Srbije cinično izjavljuje da su oni svojom mudrom politikom osigurali da Srbija ne bude u narednih dvjesto godina genocidna država. Uspostavljanje i razvijanje dobrosusjedskih odnosa i saradnje mora počivati na međusobnom uvažavanju i poštovanju. To uključuje prihvatanje istine o događajima iz prošlosti, posebno priznavanje sudski utvrđene činjenice da je nad Bošnjacima izvršen zločin genocida”.
Na kraju, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini “očekuje i zahtijeva da Tužilaštvo Tribunala u Hagu uloži svaki napor, i u žalbenom postupku ishoduje otklanjanje navedenih nepravdi”, stoji, pored ostalog, u izjavi koju je potpisao predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hasan Čengić.
Za razliku od Tribunala, ili bilo kojeg suda, religijske zajednice bi trebale raditi na pomirenju i širenju ideja mira i ljubavi, što su propustile u proteklih 20 i nešto godina u BiH. Sudovi su tu da sude i utvrđuju sudske činjenice. Nažalost, religijske zajednice u Bosni i Hercegovini do sada su više doprinijele održavanju atmosfere straha nego su se pridružile u naporima građana da pronađu načina da se suoče sa onim što se dešavalo tokom rata, ili pronađu put pomirenja. Tako su se pridružili ovdašnjim nacionalistima i političarima kojima održavanje atmosfere straha pomaže da opstanu na vlasti.
Uz to, ovdje je riječ i o vrlo političkoj izjavi pa se otvara pitanje da li Sabor govori u ime članova koji su politički aktivni? Slične kritike prema Tribunalu izrekli su neki ovdašnji političari nakon izricanja zadnje dvije presude.
Ako je Sabor već htio o ratnim zločinima, mogli su to uraditi na drugi način. Isti dan kada je Sabor IZ raspravljao o Tribunalu, donijeli su i izjavu o paradžematima. Prvi paradžemati (samo se nisu tako zvali) nastali su u BiH tokom rata nakon što su ovdje došli da se bore strani borci, mudžahedini. Oni nisu priznavala BiH kao državu, njene zakone, pa ni Islamsku zajednicu, nego su nametali svoju volju i pravila. Borili su se po pravilima plaćenih vojnika, često pod lažnim identitetom, te su nametali način prakticiranja islama kakav su oni željeli. Islamska zajednica se nije oglašavala u tim danima. A mogli su i trebali su.
O tim mudžahedinima, čiji sljedbenici su danas prisutni u znatnom broju oko nas, govorilo se iste sedmice kada je zasjedao Sabor na suđenju Sakibu Mahmuljinu, bivšem komandantu Trećeg korpusa Armije BiH, u Sarajevu. Na tom suđenju svjedoci su govorili o odsjecanju glava nemuslimanima. Sabor IZ o tome nije našao za shodno bilo šta da kaže iako bi neki zvaničnici ovog tijela i te kako mogli o tome pričati, s obzirom da su dobro upoznati sa putevima ovih profesionalnih vojnika-ubica.
Nije Sabor rekao ni riječi na zadnjem zasjedanju o, recimo, izbjeglicama koje su u neposrednoj blizini BiH i koji vape za pomoć, a među kojima ima i puno muslimana. Nema, čini se, Sabor nikakav stav ni o gladnim ljudima kojih je sve više iz dana u dan u BiH. Nemaju stav ni o korumpiranim političarima koji nam jedu živote. Oštar ton u izjavi koja bi govorila o bilo kojem od ovih problema bi i te kako dobrodošao.
Haški tribunal jeste institucija čije odluke treba analizirati i tumačiti. Podložni su kritikama kao i bilo koja institucija, uključujući Sabor IZ. Ipak, ogromna je razlika kada takvi stavovi dolaze od ljudi koji prate rad Tribunala, koji čitaju presude, i koji nisu vođeni politikanstvom. Izjava koju je usvojio Sabor IZ nije napisana na osnovu ozbiljne analize, nego je proglas napravljen sa ciljem da umanji značaj suda i da pošalje političku poruku, a sve to navodno u ime žrtava.