Povodom Svjetskog dana roditelja vrijedi reći očigledno: roditeljima ne treba još jedna čestitka, nego društvo koje ih neće ostaviti same pred ekranima, školom, siromaštvom, strahovima i dječijom tugom.
Danas, 1. juna, obilježava se Svjetski dan roditelja. Ujedinjene nacije su ga proglasile 2012. godine kao dan posvećen roditeljima širom svijeta, a ovogodišnja tema je znakovita: “Together for Parents” — Zajedno za roditelje. Već u toj rečenici krije se ono što često zaboravljamo: roditeljstvo nije privatni heroizam, nego posao cijelog društva. (United Nations)
Roditelje obično hvalimo naknadno. Kad izdrže. Kad prešute. Kad se snađu. Kad podignu dijete “uprkos svemu”. Ali možda je vrijeme da prestanemo slaviti roditelje samo kao žrtve i počnemo ih posmatrati kao ljude kojima treba podrška, vrijeme, mir, pouzdane institucije, škole koje sarađuju, poslodavci koji razumiju život, zdravstveni sistem koji ne kasni i društvo koje ne prebacuje sve svoje propuste na kućni prag.
Jer roditeljstvo danas nije samo hranjenje, oblačenje, škola, domaća zadaća i poljubac za laku noć. Roditeljstvo danas je stalno upravljanje neizvjesnošću. Dijete raste u svijetu u kojem se ratovi gledaju uživo, vršnjačko nasilje nastavlja nakon škole u digitalnim grupama, uspjeh se mjeri ocjenama, diplomama, izgledom i brojem reakcija, a roditelj se od jutra do mraka pita da li je dovoljno prisutan, dovoljno strog, dovoljno nježan, dovoljno informisan, dovoljno smiren i dovoljno uspješan.
Svjetska zdravstvena organizacija podsjeća da su rane godine ključne za razvoj djeteta i da djeca za zdrav razvoj trebaju dobru ishranu, zdravlje, sigurnost, zaštitu i prilike za učenje od rođenja. Ali ta rečenica nije samo savjet roditeljima. Ona je optužnica protiv društava koja očekuju od roditelja da sami obezbijede sve ono što bi trebalo biti zajednička infrastruktura djetinjstva. (World Health Organization)
UNICEF slično naglašava da roditelji imaju ogromnu ulogu u mentalnom zdravlju djece: “njegujuća i ljubavna briga” gradi osnovu na kojoj dijete razvija socijalne i emocionalne vještine potrebne za zdrav i ispunjen život. Ali ljubav nije dovoljna ako je roditelj iscrpljen, uplašen, siromašan, ponižen, usamljen ili stalno na ivici. (UNICEF)
Jedan od najvećih izazova savremenog roditeljstva jeste mit o savršenom roditelju. Roditelju se danas ne dopušta da bude čovjek. Od njega se očekuje da radi kao da nema djecu, da odgaja kao da nema posao, da prati tehnologiju kao stručnjak za digitalnu sigurnost, da prepoznaje psihološke simptome kao terapeut, da organizuje slobodno vrijeme kao pedagog, da kontroliše ishranu kao nutricionista i da sve to radi nasmijan, priseban i bez greške.
Istraživanje Ohio State University iz 2024. godine pokazalo je koliko je taj pritisak opasan: u anketi među više od 700 roditelja, 57 posto roditelja prijavilo je burnout, odnosno roditeljsko sagorijevanje. Istraživači su zaključili da pritisak da se bude “savršen roditelj” ima loše posljedice i po roditelje i po djecu. (College of Nursing)
To je možda jedna od najvažnijih poruka za današnje roditelje: djeci ne trebaju savršeni roditelji. Trebaju im dovoljno dobri roditelji. Prisutni, nesavršeni, ponekad umorni, ali emocionalno dostupni. Roditelji koji znaju reći “pogriješio sam”, “izvini”, “ne znam”, “tu sam”. Dijete od roditelja ne uči samo iz savjeta, nego iz načina na koji roditelj nosi poraz, strah, bijes, umor i vlastite granice.
Drugi veliki izazov je digitalni svijet. Nekada su roditelji morali znati gdje im je dijete. Danas moraju znati i gdje mu je pažnja, ko mu piše, šta mu algoritam servira, u kojoj grupi ga ismijavaju, ko ga uvlači u opasne izazove, kakvu sliku o sebi gradi kroz tuđe komentare. UNICEF upozorava da zaštita djece danas uključuje i zaštitu od nasilja i eksploatacije povezanih s digitalnim tehnologijama. (UNICEF)
Američka akademija za pedijatriju zato roditeljima preporučuje porodični plan korištenja medija, ali uz važnu napomenu: “Svaka porodica je drugačija.” Drugim riječima, nije rješenje samo u zabrani ekrana, nego u dogovoru, granicama, razgovoru i primjeru. AAP posebno podsjeća roditelje da su i oni uzor djeci u digitalnim navikama. (HealthyChildren.org)
To je neugodan dio priče: ne možemo djeci govoriti da ostave telefon dok mi sami živimo savijeni nad ekranom. Ne možemo tražiti da ne vjeruju svemu što vide na internetu ako mi sami dijelimo paniku, uvrede i poluinformacije. Ne možemo očekivati od djece emocionalnu stabilnost u digitalnom haosu ako odrasli taj haos svakodnevno proizvode.
Treći izazov je mentalno zdravlje djece i mladih. WHO i UNICEF navode da se procjenjuje kako svako sedmo dijete ili adolescent od 10 do 19 godina ima neki problem mentalnog zdravlja, a anksioznost, depresija i poremećaji ponašanja spadaju među najčešće. U istom dokumentu upozoravaju da većina mladih sa simptomima ne dolazi do pomoći zbog nedostupnosti usluga, troškova i stigme. (World Health Organization)
U Bosni i Hercegovini ta tema više nije apstraktna. UNICEF-ova analiza položaja djece i adolescenata u BiH iz 2025. upozorava da se skoro 40 posto adolescenata bori s anksioznošću i depresijom, dok više od polovine traži podršku koju ne može pronaći. To je rečenica koju bi trebalo zalijepiti na vrata svake škole, ministarstva, centra za socijalni rad i doma zdravlja. (UNICEF)
Roditelji su često prvi koji vide da nešto nije u redu. Prvi primijete tišinu, povlačenje, agresiju, poremećen san, gubitak volje, panične napade, iznenadne promjene raspoloženja. Ali roditelji nisu i ne smiju biti jedini sistem podrške. Ako je dijete anksiozno, depresivno, usamljeno ili žrtva nasilja, nije dovoljno reći roditelju: “Razgovarajte s njim.” Treba mu dati mjesto gdje može otići, stručnjaka kojem može vjerovati, školu koja reaguje, zajednicu koja ne stigmatizuje.
Četvrti izazov je ekonomski. U BiH roditeljstvo sve češće znači balansiranje između plata koje kasne za životom, cijena koje rastu, školskih troškova, privatnih instrukcija, sportova, knjiga, telefona, izleta i stalne brige da li će dijete ovdje uopšte imati budućnost. UNFPA procjenjuje da BiH 2025. ima oko 3,1 milion stanovnika, a izvještaji UN-a o mladima upozoravaju na duboko nepovjerenje u institucije i visoke namjere odlaska mladih iz zemlje. (United Nations Population Fund)
Zato je roditeljstvo u BiH često i tiha priprema za rastanak. Roditelji podižu djecu da budu obrazovana, sposobna i slobodna, a onda se boje da će upravo zbog toga otići. Uče ih jezike da imaju više mogućnosti, a istovremeno znaju da će im ti jezici možda biti karta u jednom pravcu. To je posebna vrsta roditeljske tuge: želiš da ti dijete uspije, ali se bojiš da će uspjeti negdje daleko.
I zato Svjetski dan roditelja ne bi smio biti dan patetičnih poruka. Ne treba roditeljima govoriti da su heroji, ako ih sutra opet ostavljamo same. Ne treba majkama i očevima čestitati žrtvu, ako od njih stalno očekujemo da se žrtvuju više. Ne treba porodicu proglašavati “osnovnom ćelijom društva”, a onda je ostaviti bez podrške kad se ta ćelija raspada pod pritiskom kredita, smjena, bolesti, nasilja, ekrana, odlazaka i neizvjesnosti.
Američki Surgeon General u izvještaju o mentalnom zdravlju roditelja upozorava da je roditeljski stres javnozdravstveno pitanje. Prema podacima iz 2023, 33 posto roditelja prijavilo je visok nivo stresa u prethodnom mjesecu, u odnosu na 20 posto drugih odraslih, a 48 posto roditelja kaže da ih stres većinu dana potpuno preplavljuje. Iako su to američki podaci, trend je globalno prepoznatljiv: roditelji pucaju pod teretom očekivanja, a posljedice osjećaju i djeca. (HHS.gov)
U tom istom izvještaju stoji važna misao: rad roditeljstva ključan je ne samo za zdravlje djece, nego i za zdravlje društva. To bi trebalo biti polazište svake ozbiljne politike. Roditeljstvo nije hobi poslije posla. Nije privatna slabost. Nije “snađi se”. To je najvažniji društveni rad koji se najčešće ne plaća, ne vidi i ne priznaje. (HHS.gov)
Ako danas želimo reći nešto pošteno roditeljima, onda to nije: “Budite bolji.” Već: “Niste sami i ne smijete biti sami.”
Roditeljima treba vrijeme s djecom, ali i vrijeme za sebe. Trebaju im škole koje ne prebacuju svaki problem na kuću. Trebaju im pedagozi i psiholozi dostupni djeci, a ne samo formalno zaposleni. Trebaju im radna mjesta koja razumiju da dijete ponekad ima temperaturu, strah, slom, takmičenje, razgovor koji se ne može zakazati za vikend. Treba im zdravstveni sistem koji ne tjera porodice da mjesecima čekaju termin. Treba im digitalna pismenost, ali i zakoni koji će natjerati platforme da prestanu zarađivati na dječijoj pažnji i nesigurnosti.
Najviše od svega, roditeljima treba manje krivice. Jer roditeljstvo nije takmičenje u savršenstvu, nego svakodnevni pokušaj da se u nesavršenom svijetu jednom djetetu napravi dovoljno sigurno mjesto.
Možda je zato najbolja čestitka za Svjetski dan roditelja ova: da prestanemo roditelje pretvarati u usamljene heroje. Da ih vidimo kao ljude. Da im pomognemo prije nego što izgore. Da razumijemo da iza svakog djeteta koje raste ne stoji samo jedna majka ili jedan otac, nego cijelo društvo — onoliko dobro ili loše koliko je spremno da ih podrži.
Jer djeca ne odrastaju samo u porodicama. Djeca odrastaju u vremenu koje smo im napravili.
Buka