Poštovana porodico, prijatelji i saradnici,
Okupili smo se ovog jutra da se podsjetimo na život i djela našeg prerano i tragično preminulog sina, oca, djeda, supruga, prijatelja, saradnika i lidera, predsjednika Uprave Sector grupacije, Slaviše Krunića.
Slaviša je rođen 29. aprila 1971. godine u porodici čestitih roditelja, Koviljke i Dragomira, u Banjoj Luci, gradu koji je beskrajno volio i gdje je proveo cijeli svoj život.
Život – častan, hrabar, uspravan i ispravan, na šta njegovi sinovi Veljko, Strahinja i Petar, kćerka Nevena i supruga Tamara mogu biti ponosni. Na koji smo svi ponosni.
Slaviša je bio hrabri sanjar i veliki vizionar. Kao 23-godišnjak započeo je prve korake u biznisu, otvorivši svoju prvu pekaru, na mjestu gdje je i dan-danas, kao simbol njegovog poslovnog početka.
S početka novog milenijuma, Slaviša je na ove prostore donio nešto novo – agenciju za privatnu zaštitu. Pionirski poduhvat, ali snažan, hrabar i odlučan, baš onakav kakav je Slaviša u svemu bio. Sector Security, kojem je posvetio najviše pažnje, energije, truda i znanja, od male kancelarije i svega četiri zaposlenika, danas je Kuća – kako je on volio reći – za više od 1.200 radnika iz svih dijelova zemlje. Slaviša je ljude dijelio samo na dobre i loše.
Bio je izvor nevjerovatne energije, šta god je radio, i gdje god je radio. Imao je osjećaj za male ljude, sela, zajednice i gradove. Cijeloj Banja Luci i Banjalučanima je vratio Žitoprodukt. Digao ga iz pepela – vratio nadu zajednici i radnicima.
Slavišino srce je bilo veliko. Toliko veliko da je cijeli svijet mogao stati u njega. Znaju to svi oni koji su bar malo vremena proveli s njim. Dani bi nam trebali da nabrojimo sve ljude i sve zajednice kojima je Slaviša pomogao, kojima je pružio čvrstu prijateljsku ruku kad god je zatrebalo. Ali, u tišini da niko ne zna. Samo on zna kome je sve pomogao. Vodio se, kako je govorio, „da lijeva ruka ne treba znati šta radi desna kad daje“. A davao je cijeloga sebe.
Slaviša je vidio dalje nego što mi vidimo i vidio nas je boljima nego što jesmo i što sami sebe vidimo. Stvarao je mostove među ljudima, vjerama i nacijama.
Pred izazovima i problemima se nije sklanjao. Hrabro im je išao u susret. Uvijek prvi i uvijek ispravan. I uvijek na pravoj strani. Godine koje dolaze samo će još čvršće da potvrde da je Slaviša bio svijetli primjer istorije i njen najsjajniji dio.
Dobar čovjek – Slaviša, okupljao je i dobre ljude oko sebe. Takav je bio i Žarko Pavlović, otac, sin i suprug, odani prijatelj i vrsni profesionalac. Vječito nasmijan, sportista i veliki zaljubljenik u fotografiju. U svakom prizoru je njegovo oko zapažalo neki detalj ljepote koji treba ovjekovječiti. Sa suprugom Tatjanom, i sinu Andreju je tu ljubav prenosio. Da svijet oko sebe gleda srcem, baš kao i naš Slaviša.
Slaviša Krunić imao je nevidljivu krunu dobročinitelja – bio je i biće slavljen – baš kakvo je i ime nosio.
Slavišinim preranim odlaskom ostali smo siromašni – uskraćeni za velikog čovjeka, prijatelja, uzora, lidera i partnera.
Našeg Slavišu ćemo pamtiti kao humanitarca, ktitora, filantropa, neprikosnovenog preduzetnika – čovjeka sa puno vjere u ljude i ljudsku dobrotu.
Slavišin život, hrabrost, istrajnost, pravičnost i ljudska toplina nam svima ostaje kao zvijezda vodilja koju moramo slijediti. Svima nam je napravio i osvijetlio stazu kojom nam valja naprijed i samo naprijed. Jer, on ne bi volio i ne bi dozvolio drugačije.
Slaviša, neka ti je vječna slava i hvala!