U životinjskom, pa i u ljudskom društvu, na čelo se u pravilu,
stavljaju ‘alfe’ – pojedinci sposobni, predodređeni da predvode grupu,
da njome upravljaju i za nju se zalažu i bore. BiH, bar prema svom
ustavnom uređenju, trebala bi imati jako puno ‘alfi’. Psiholog, prof.
dr. Dženan Skelić sa Filozofskog fakulteta u Zenici, smatra da su lideri
u BiH daleko od takvih vođa, ukoliko se pod pojmom alfa-mužjak
podrazumijeva neko ko je sposoban da upravlja zemljom i društvom i da to
čini u interesu zemlje i društva.
“Oni uglavnom potiču od
uplašenih dječaka, kojima se nekad uzimao sendvič prije ulaska u školu
ili pare za sendvič kada ‘siđu s autobusa’. Oni su sad postali ti, koji
otimaju i odlučuju o sudbinama nas običnih ljudi”, kaže Skelić za
Deutsche Welle i naglašava da su “to uglavnom iskompleksirani i
isfrustrirani ljudi”.
Radi se, smatra Skelić, o “strašnim
kukavicama, koji funkcionišu kao kriminalci. Računaju na tvoj strah i
kad ga pokažeš udariće te u rebra, opaliće ti šamarčinu, a
onda te nagaziti…”. Samo što se sada radi o onima koji imaju moć, a
“moć je kao opijat”.
Političari – kreatori kriza
Sličnog
mišljenja je i mr. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja i književnica iz
Tuzle. “Takve ne muči novac, jer ga kradu. Oni su kreatori kriza,
stvaraju siromaštvo, glad, započinju i završavaju ratovanje. Oni su
patokrate i predatori i oni su naši politički lideri. Najjednostavnije
rečeno, oni su ljudi ‘bez duha’”, kaže Đedović za Deutsche Welle.
Ona pojašnjava pojam patokracije citirajući poljskog psihologa
Andrzeja Lobaczewskog, koji kaže kako je “patokracija oblik vladavine u
kojoj pojedinci s psihološkim poremećajima, zauzimaju vladajuća mjesta u
društvu i politici”, te navodi “da taj oblik vladavine proizlazi iz
totalitarnog sistema kada se vladajući okrenu protiv svog vlastitog
naroda”. ”Kada se njihove mentalno bolesne osobine rašire po državi,
preobražavajući moralne norme prema sebi, tada dvoličnost, spletke,
naopaka vizija morala i normalnosti počinje funkcionisati cijelom
državom”, smatrao je Lobaczewski, čija se ime veže uz teoriju političke
ponerologije – izučavanja fenomena zla u ljudima.
Situaciju u
BiH, prema mišljenju prof. Skelića, dodatno otežava i problem nedostatka
odgovornosti, a “odgovornosti nema zato što nema sankcija”. “Temeljna
stvar za koju se mi moramo boriti kao obični građani, kao intelektualci,
kao vjerske vođe, ako ima takvih koji nisu poltroni i podanici
političkog establišmenta, jeste pravda, jer osnovni princip međuljudskog
udruživanja je princip pravednosti”, naglašava Skelić.
Gospodari i robovi
Dodaje
da odnos građana i države treba posmatrati kao ugovor između dvije
strane i “da se taj ugovor mora poštovati u smislu da bude dvosmjeran i
da je osnovni princip na kojem on počiva upravo pravednost”, a
pravednosti nema, jer za je za nju potrebno žrtvovati nešto vlastitog
komoditeta. “Na žalost, kod nas većina ljudi nije spremna da žrtvuje ni
minimum svog komoditeta. Mi živimo po principu ‘ne talasaj’, ‘ne
ispravljaj krive Drine’, ‘pusti, ne do’ Bog goreg’, ‘hvala Bogu pa ne
puca'… mi opravdavamo svoju indolenciju, neku svoju nespremnost da se
uhvatimo u koštac sa pravim problemima, nespremnost da preuzmemo
odgovornost, jer kao što je država prema nama obavezna, mi smo odgovorni
prema sebi i prema državi – da budemo njen korektor”.
Problem je, smatra Skelić, što “politički establišment drži korektor u
konstantnom strahu”, pa odnos između ljudi na vlasti i naroda sve viši
liči na odnos “gospodara i sluge odnosno roba”. “Mi imamo državu koja ne
obezbjeđuje zdravstvenu zaštitu, koja ne obezbjeđuje socijalnu zaštitu,
koja ne omogućava čovjeku da zaradi za golu egzistenciju. Imamo državu
koja nam ne daje osjećaj sigurnosti i konstantno živimo u strahu od
novog rata, od socijalnih nemira, od ekonomskog kraha”, napominje
Skelić.
Bog i politika
Strahove,
pojašnjava Skelić, podgrijavaju i mediji, a situaciju dodatno otežava i
nedostatak osjećaja odgovornosti među samim narodom, koji objašnjenje
ali i rješenje za sve pronalazi u Bogu. “Često pitam ljude ima li nešto
za šta Bog nije zadužen?… Kažu sve je u Božijim rukama. U redu. Da li
to znači da mi ništa ne trebamo činiti, da smo oslobođeni
odgovornosti?”, pita se Skelić.
Narod je, prema mišljenju Vahide
Đedović, “spreman da se žrtvuje za ideal”. “Što se tiče emocija, gomila
(narod) je emocionalno nepismena i poznaje samo žestoka i krajnja
osjećanja, a antipatija se brzo pretvara u mržnju. Ovo su uglavnom
religiozna i nacionalna osjećanja, a našoj gomili su sugerisane religija
i nacija kao osnovne ideje vodilje”, smatra ona. Pojašnjava kako su
karakteristike takvih osjećanja “obožavanje određenog višeg bića, strah
od nadnaravne moći koja mu se pripisuje, slijepo pokoravanje njegovim
naredbama, širenje njegovih uvjerenja…”.
“Ovako izmanipulisana
gomila poprima karakter slijepe potčinjenosti, a junak kojemu gomila
kliče, za nju je pravo božanstvo. Gomila je sklona fanatizmu i poslušna
je. „A uz sve to naša gomila je poslijeratna gomila, depresivna i
pasivna”, naglašava Vahida Đedović.
Odgovornost narodu
Rješenje
problema, prema mišljenju Dženana Skelića, je da narod konačno preuzme
odgovornost, da postane odgovoran za svoju sudbinu. Takvih pokušaja je
bilo 2014. na protestima građana širom FBiH. Na onima u Zenici je i sam
učestvovao.
“Ne smijemo biti inferiorni, jer čim si inferioran,
ne možeš se buniti. Da bi se bunio moraš osjećati moć, dominaciju, biti
alfa. Ne možeš biti neko ko se osjeća jadnim, bijednim, slabim”,
poručuje Skelić i pojašnjava: “Zato oni nas drže u siromaštvu, jer kad
si siromašan automatski razmišljaš da si jadan. Ne možeš biti siromašan
da ne možeš svom djetetu obezbijediti sendvič i istovremeno se osjećati
dovoljno moćnim da se suprotstaviš nekome ko je u političkoj vrhuški,
vladajućoj političkoj partiji ili čitavom sistemu”.
Skelić će,
kaže, ponovo pokušati da se “pobuni” protiv aktuelne političke postavke.
Premda je svjestan ugrožavanja vlastitog komoditeta i mada zna da su
šanse za uspjeh nikakve, namjerava se prijaviti kao nezavisni,
samostalni kandidat za Predsjedništvo BiH na općim izborima koji bi
trebali biti održani ove godine.
“Zašto? Želim da ljudi čuju da
ima neko u ovoj državi ko smatra da je kvalitet biti dovoljno širok da
posmatraš sve ljude, jer mi živimo u društvu u kojem se vjeruje da
trebaš govoriti protiv drugih… Želim poslati poruku običnom čovjeku da
slobodno misli i govori, da nije jedini koji bi se rado družio sa svima
i imao normalne odnose sa svima”, kaže Skelić.
Vahida Đedović
promjene, pak, vidi u reformi kompletnog obrazovnog sistema i školskih
udžbenika, vraćanju mladih na polja i u radionice, poticanju njihovog
kreativnog stvaralaštva i kritičkog razmišljanja.
“Kod mladih je
potrebno obrazovati emocije. Stoga je potrebno izmijeniti i nastavni
kadar i zaposliti samosvjesne i empatične učitelje, koji drže do svog
intgriteta, čuvaju svoje moralne vrijednosti i mentalno su zdravi”,
naglašava psihologinja Vahida Đedović i zaključuje: „Samo se na taj
način ovom našem bolesnom društvu može pomoći da ozdravi”.