Ukratko, ovo imenovanje bi se moglo ocijeniti kao najveći poraz nauke, obrazovanja i znanja nad stampedom nekvalifikovanog obrazovnog kadra u službi vlasti.
Stavljanje visokog obrazovanja pod šapu režimske politike možda nije ništa novo u Republici Srpskoj, ali ovako skrnavljenje ustanove koja bi trebala da bude stub razvoja ovog entiteta još nije viđeno.
Tajni agent Milorada Dodika, ušuškan u tobožnjeg analitičara i savjetnika već godinama sije strah i truje javnost Republike Srpske svojim bezbjednosnim procjenama, huškačkim predviđanjima i opservacijama o rastućem islamizmu i terorizmu među mrskim Bošnjacima.
Slizavši se sa vladarima RS, Dodikov Džejms Bond je bio istureni vojnik zadužen za “psiop”, o čemu je nadugačko i naširoko pisao novi dekan Fakulteta za bezbjednost.
On je bio čovjek zadužen za vještačku proizvodnju ili potpuno krivotvorenje skandala, katastrofa ili napada na RS, kako bi se javnost prevarila. Uspješno je koristio sve tehnike “psiopa”, kao što su obmana, prljavi trikovi, dehumanizacija i demonizacija protivnika, a sve u svrhu odbrane i zaštite vrhovnog vođe.
Za nagradu, Ćeranić je dobio udobnu fotelju dekana iz koje bi trebao da svoje obimno znanje i tehnike prenese na ostale profesore, te studente i nove nade MUP-a RS. Sve pod budnim okom sadašnjeg ministra Dragana Lukača, čiji je Ćeranić savjetnik.
Zanimljivo je da je ovaj manipulator, čije se dosadašnje djelovanje svodilo na rad pod parolom “psyoping us”, koja se može prevesti kao “programiraju/dresiraju/šokiraju nas planski”, izabran na funkciju dekana iako ima samo zvanje docenta. Naime, Statut Univerziteta, član 57. tačka 2., propisuje da se na mjesto dekana mogu imenovati samo vanredni i redovni profesori.
Naravno, ovo je opovrgnuo skoroizabrani rektor Milan Mataruga, kadar SNSD-a, koji je opravdao ovako imenovanje istim i sličnim u Istočnom Sarajevu. Valjda je i rektor morao nekako dokazati i pokazati svoju vjernost vlasti koja ga je dovela na čelo Univerziteta.
I tako, dok nam priučeni režimski maipulatori iz godine u godinu uništavaju visoko obrazovanje, dok se korupcija prožima kroz sve katedre, dok se masovno radi na proizvodnji nekritičke i vlasti prijemčive omladine, akademska zajednica ili barem ono što je od nje ostalo ćuti.
Ne zato što nema šta da kaže, već zato što se raspala u svoj udobnosti kožnih fotelja i pod strahom da ne bi bili podvrgnuti psiopu mastera Ćeranića i novokomponovanih intelektualaca koji žare i pale banjalučim fakultetima. Da se ne bi našli na režimskim “crnim listama”! Da ne bi rizikovali solidnu platu! Da ne bi izgubili lažni ugled koji uživaju među masama.
Hiljadu je razloga zbog kojih ćute, a koji se u krugovima stvarne akademske zajednice ne bi smijeli niti nazivati razlozima.
Ipak, naši uvaženi profesori su se odlučili da igraju ulogu posmatrača uništavanja svega zdravog što je ovdašnje obrazovanje imalo.
Odlučili su se da budu posmatrači i mirno gledaju kako persone poput Stanka Stanića, Luke Kecmana, Nikole Mićića, Nikole Poplašena, Ranka Škrbića, Nenada Kecmanovića, većeg dijela profesora Fakulteta političkih nauka i još mnogih drugih učestvuju u sistemskom uništavanju Univerziteta. Isto kao što su samo blijedo posmatrali kako se izbor rektora Univerziteta u Banjoj Luci pretvara u politički rat stranaka na vlasti.
Zašto bi onda i imenovanje neimenovanog šefa propagande režima u RS na mjesto dekana jednog fakulteta bio alarm da se nešto promjeni? Da se digne glas (a da nije anoniman) i stane u kraj urušavanju jedne od dvije najveće obrazovne institucije u RS.
Na kraju, sve će ostati samo na pozivima nekolicine onih koji su ostali neukaljani politikom koja je zavladala na Univerzitetu, te ujedno i odbačeni od ostatka zajednice.
Jedan od njih je i profesor Miodrag Živanović koji tvrdi da su ovakvi događaji, koji se ponavljaju iz godine u godinu, pokazali mnogo toga, a ponajprije ono što se, kao pogubna praksa, ustalilo u visokom obrazovanju.
“To je upravo pomenuto politiziranje kroz koje se, sasvim otvoreno, pokazuje da banjalučki Univerzitet postoji i djeluje pod direktnim partijskim kontrolama. U prvom planu su uvijek banalni partijski interesi. A u takvoj situaciji, svi ćute. Ćuti akademska zajednica, a ćute i partijski vrhovi jer nije primjereno da javno kažu šta i kako rade u sferi koja bi trebala biti autonomna ili o tome šta su i kako radili u proteklim decenijama. Jer, stvar je daleko starijeg datuma. U posljednjih tridesetak godina, funkcije rektora na banjalučkom univerzitetu obnašali su, figurativno rečeno, recimo, jedan Radovan Karadžić, Dragan Kalinić, Milorad Dodik, u više navrata, Marko Pavić i drugi partijski lideri. Ćute i fakulteti ili kako se sada nazivaju „org. jedinice“ , ali i ono što obično nazivamo „šira javnost“. Naravno, u ovakvoj sveopštoj ćutnji, ovaj moj, sasvim lični, šapat ne može gotovo ništa promijeniti. Možda će tek upozoriti na potrebu očuvanja i ono malo dostojanstva što je ostalo u visokom obrazovanju”, poručio je nedavno profesor Živanović.
Uglavnom, dok se svaki pokušaj da se ukaže na nekontrolisano srozavanje visokog obrazovanja u svrhu zaglupljivanja, programiranja i dresiranja (PSIOP), bude svodilo na sporadične vapaje istih pojedinaca, bez podrške šire zajednice, a posebno one akademske, nad nama će stručnjaci poput Ćeranića provoditi psihološke zahvate sa nesagledivim posljedicama.