Ognjen Vlačina pisac je i pjesnik koji već skoro trideset godina živi i radi u Beogradu. Rodom je iz Prijedora, a često boravi i u Malmeu u Švedskoj. Diplomirani je ekonomista i voli da kaže da mu pisanje nije osnovni posao, jer radi u struci već dvadeset i dvije kalendarske godine. Važno je istaći i da je saradnik magazina BUKA za koji piše kolumne, priče, pjesme i komentare. Do sada je za BUKU objavio oko osamdesetak tekstova pod pseudonimom Oguman. Osim toga, Ognjen se bavi i muzikom, a u posljednje vrijeme bilježi nastupe u Beogradu, Prijedoru i Bijeljini. Nastupa solo sa akustičnom gitarom kada izvodi pop-rok repertoar, ali i sa partner-in-crime gospodinom Miodragom Mićom Pandžićem iz Bijeljine, za klavirom. Tad u repertoar ubace i neke odlične narodnjake koje je nemoguće muzički ignorisati, a neke od pjesama su Miljacka i Romanija legendarnog Halida Bešlića ili Al’ je bilo tuge, vokalno prepoznatljivog Harisa Džinovića. Nedavno je objavio zbirku priča Pripovijesti Belog Grada koja kroz dvadeset i šest poglavlja slika današnji Beograd i to je bio sjajan povod da uradimo intervju sa darovitim autorom Ognjenom Vlačina.
Otkad se baviš zapisivanjem svojih misli?
Dobro pitanje. Imao sam pokušaja još kao srednjoškolac. Tada sam uglavnom pisao poeziju, slično kao i u studentskim danima. Nažalost, većina tog materijala je mojim nemarom uglavnom izgubljena, ali recimo da još uvijek pamtim nekoliko stihova ljubavne pjesme koju sam napisao sa dvadeset i nešto godina:
Sretao sam samo njene oči u prolazu
Kao srna je bježala
kao lane uplašeno
nije htjela moje ruke
Mladost je boljela
i više od toga ..
I danas zastanem
Vidim u očima mnogih žena
samo dio njene duše
koja se beskrajno prostire
sretao sam samo njene oči u prolazu ..
Prvi prozni pokušaj se dešavao u sličnim godinama, ali nisam stigao dalje od šeste stranice priče o Radovanu Ličini oko kog sam pokušao graditi vrli, novi književni svijet.
Pišeš i za Buku. Kada si započeo saradnju i kako je do nje došlo?
Saradnja sa Bukom je počela prije više od osam godina, a do sada je objavljeno osamdeset i nešto mojih tekstova, kolumni, zapisa ili pjesmi na portalu. Kad se ovako osvrnem, nevjerovatno mi je da je prošlo već toliko vremena i da smo uknjižili toliku tekstualnu kilometražu. Saradnja je počela neobično i nekoliko puta sam to spominjao. Naime, nakon prvog ŠA Festa u Prijedoru 2018. godine bio sam jako sretan i mamuran, pa sam onako iz cuga napisao jedan nadahnut tekst o tom plemenitom umjetničko-memorijalnom dešavanju i poslao ga na mail adresu BUKA magazina. Nakon dvadesetak minuta je bio na portalu i sjećam se da sam se jako obradovao tom činu. Poslije smo sporadično sarađivali i sada ta saradnja ima svoj neki prirodni ritam koji poštujemo i redakcija BUKE i ja. Korektno bi bilo reći da nikada ni u jednom tekstu nisam imao cenzuru ili zahtjeve da se nešto izmijeni, izbaci ili doda. Po meni, to je jedan normalan i civilizovan pristup ovakvoj vrsti saradnje, ali oko sebe vidim da, nažalost, živimo u vremenima cenzure i autocenzure na mnogim nivoima, što nije dobro.
Koje su omiljene teme o kojima pišeš?
Možda jedini ozbiljan izazov koji smo imali tokom saradnje su upravo bile teme o kojima pišem. Ideja redakcije je bila jasna, ali sam shvatio da mogu dobro da pišem samo o temama koje sam izaberem, koje su mi bliske i koje mogu na autentičan, sopstveni način da dočaram. Nisam reporter, na sreću ili na žalost, tako da smo postigli kompromis i imam punu autorsku slobodu, dok redakcija takođe ima puno pravo da ne objavi tekst ukoliko smatra da ne treba. Za sada to pošteno funkcioniše. Nemam primjedbi, što bi rekli Crnogorci. Što se tiče konkretnih tema, pišem o umjetnosti, muzici, sportu, kulturi, pijaci, kolegama piscima, knjigama, društvenim i sociološkim fenomenima koji nas okružuju i koje živimo, obrazovanju. Dakle, sve ono što je tu oko nas, što nas raduje, tišti, oslobađa, troši. Najviše pak pišem o malom čovjeku koji sve ove lokalne i belosvjetske glupost trpi. Imam dosta i aktivističkih tekstova o spašavanju Radetića Kule u Prijedoru, kao i borbi protiv nelegalnog rudnika u Bistrici i na Bukovoj Kosi.
Nedavno je iz štamparije izašla tvoja zbirka priča. O kakvom djelu se zapravo radi i šta je inspirisalo pisanje tih priča?
Knjiga je iz štamparije izašla krajem prošle godine. Radi se o zbirci priča sa nazivom Pripovijesti Belog Grada koja kroz dvadeset i šest poglavlja slika današnji Beograd. Na kraju knjige nalazi se dvanaest portreta nekih današnjih Beograđana koje je fotografisao Igor Motl, moj višegodišnji prijatelj i saradnik kroz razne formate. Neki od njih su junaci mojih priča, a neki samo svjedoci epohe u pričama. Inspiracija je došla kroz nemoć u susretu sa korupcijom, kroz vapaj za pomoć u kulturi (Beogradska Filharmonija), kroz želju da se zapiše i zabilježi beogradska Tromeđa, kroz ljubav prema sportu, ljudima, gradu i životu. Inspiraciju sam crpio i iz ličnog odnosa sa velikim gradom Beogradom, ljubavlju, ljutnjom i bijesom. Bajaga bi rekao – daljina, dim i prašina.
O čemu govore priče?
Priče govore o beogradskim pijacama, mesnicama, pekarama, malim ritualima Beograđana i njihovom svakodnevnom životu, skrivenom od lažnog oka kamera i finirane realnosti. Govore i o ljubavi, tradiciji, slatkišima, korupciji i divljačkom investitorskom urbanizmu koji razjeda grad, prijateljstvu, tragediji u Ribnikaru, malom fudbalu, beogradskom moru Adi Ciganliji. Govore o današnjem Beogradu kako bi ga možda zaštitio duh Duška Radovića ili Mome Kapora, da su živi. Barem se nadam da je tako.
Kao što smo već spomenuli, pišeš kolumne za naš portal. Hajdemo se malo osvrnuti na aktuelne društveno-političke i teme vezano za kulturu. Kakvo je stanje u našem društvu i da li pozitivnim korakom idemo naprijed?
Teško pitanje, čak i za osvrt (osmijeh). Što se tiče kulture, budžeti predviđeni za isti su na veoma niskom nivou, a i ono što se izdvaja u posljednje vrijeme često ima predodređen pravac ulaganja i namjene, gdje se vodi računa o političkim efektima istih. To, naravno, nije dobro i ne čudi što su neki od najvećih umjetnika, stvaralaca i pisaca sa ovih prostora van zvaničnih politika država. Spomenimo samo Jergovića, možda Velikića, zatim nedavno preminulog Slobodana Šnajdera i Vedranu Rudan, glumca i režisera Bjelogrlića, pjesnika i pisca Cvijetića, glumca Baneta Trifunovića i tako dalje. Oni žive u nekom paralelnom kulturnom univerzumu koji zvanične politike državica ne prepoznaju, a opet taj prostor je nekako žilav, samodostojan i omogućava im minimalne uslove da bi mogli stvarati. Kulturni Balkan bez takvih glava bi zaista bio hendikepiran, mada je i ovako sve jako otežano. Što se tiče aktuelnih društveno političkih tema, neke od istih su opskurne i nevjerovatne da nam se dešavaju. Suština onog što je danas važno i čime bi se normalna, zdrava društva morala najviše baviti, svodi se na urgentne ekološko-klimatske teme, kao i demografsko krvarenje regiona. Bez sistemskog rada na rješavanju ovih pitanja, drugih pitanja neće ni biti. Sada je to kristalno jasno i većini. U suštini, čitav život sam bio optimista i često u stvarima vidio pozitivno, kad je većina vidjela crno, ali se plašim da danas više nisam na tom fonu. Previše smo se sebičnosti, nedoraslosti, neozbiljnosti i gluposti nagledali u poslednjih četrdeset godina, da je teško vjerovati da iste političke i bezbjedonosne strukture mogu ponuditi drugačiji rezultat. Nadu nude jedino mladi ljudi koji svijet vide novim, digitalno ubrzanim očima. I, naravno, studenti.
Kada bi imao čarobni štapić, šta bi prvo učinio sa njim?
Ovo dođe kao ono pitanje na izboru za miss (smijeh). Vjerovatno bih zaustavio besmislene ratove i naložio da se sve zemlje i narodi svijeta pomire i žive u nenasilnim režimima bilo koje vrste, sa vrhunskim, besplatnim obrazovanjem.
Da si kojim slučajem predsjednik BiH, u slučaju da se ne radi o tročlanom predsjedništvu, šta bi prvo promijenio u ovoj zemlji?
Uveo bih to da su svi ljudi zaista jednaki pred zakonima, propisima i pravilima, te da nema protekcionizma bilo koje vrste. Vjerovatno bih razmislio i o administrativnoj reorganizaciji BiH, jer toliki administrativni aparat ne može da izdrži ni jedna zemlja.
Kako puniš baterije?
Čitam, šetam, putujem, igram mali fudbal, sviram. Često mi je omiljeno treće poluvrijeme nakon rekreativnog fudbala kada zaista dođe do opuštanja. Volim i poštujem jako i prirodu, a prije par godina sam u jednoj sezoni uspio da se okupam na Zrmanji, Krki, Sani, Uni i Drini. Takvu radost bih svakom čovjeku na planeti poželio.
Gdje si sve do sada imao promociju knjige i budući planovi vezano za novoobjavljenu knjigu, ali i pisanje?
Knjigu sam nekoliko puta promovisao u Beogradu. Baš sinoć mi je gost bio gospodin Petar Peca Popović, što je zaista posebna čast. On takođe baš večeras gostuje kod vas u Banjaluci u Milanovića Kući u povodu godišnjice smrti Bore Čorbe. Ostale promocije su se desile u Novom Sadu i čarobnoj knjižari Zenit, Zrenjaninu, kao i rodnom Prijedoru. Dogovoreno je gostovanje u Novom Gradu, a radim na tome da malu književno-muzičku promociju održim i u Malmeu, Švedska. Inače, promocija ove knjige nije standardna, već predstavlja mali muzičko-poetski performans u kom recitujem, pjevam uz gitaru, a gost čita odlomke i razgovara o knjizi. Što se tiče planova za pisanje, pišem stalno priče i pjesme, ali se nadam nekom izdvojenom, većem parčetu vremena gdje bih ideje o dva romana koje odavno nosim mogao malo da isklešem, iskristališem, produbim, utemeljim.
Učestvuješ li na književnim festivalima i da li si dobijao nagrade za svoj spisateljski rad?
Zbog svega pobrojanog gore, nemam previše vremena za književne festivale, a pravo da vam kažem, ni ne zovu me mnogo. To je u redu, mada tašti, sujetni dio mene priželjkuje da me pozovu, jer kad me zovu, uglavnom se odazivam, a volio bih i upoznati neke kolege poput Jergovića, Velikića, Karakaša, Đurđice Čilić, ali šta da se radi. Nisam dio tog književno festivalskog svijeta, niti sam dio bilo kakvih umjetničkih kružoka. To je istovremeno sjajno, a u jednu ruku i hendikep. Sam je čovjek, mada je kroz umjetnost i birao jednu vrstu samoće. Književnih nagrada nemam i u šali nekad na promocijama pomenem da sam najnenagrađivaniji pisac na Balkanu (smijeh). Uglavnom ne šaljem tekstove i pjesme na konkurse, jer naprosto nema smisla u ovim godinama. Možda nekim mlađim ljudima nagrada donese neku radost i vjetar u jedra. Pišem jer volim, a možda sada čak i moram. Priznajem i da sam nedavno poslao knjigu na dva konkursa, jedan u Republici Srpskoj, to jest Bosni i Hercegovini i drugi u Srbiji, ali da nisam prošao ni u širi krug izabranih. Nadao sam se pozivu i na festival Imperativ u Banjaluci ili da se neki od mojih tekstova popne na Ajfelov most kod Jergovića, ali je i to izostalo. To vjerovatno znači da moje pisanje i tekstovi, poeme, prema kriterijumima određenih ljudi nisu dovoljno dobri, i to je sasvim u redu. Treba biti iskren. Ćeraćemo se još, što veli besmrtni Matija (smijeh).