Nauka kaže da su samo ljudi sposobni da emotivno reaguju na patnju
drugih ljudi izražavajući empatiju. Empatija, bilo da je paralelna
(“osjećam se jednako ili slično kao osoba koja pati”) ili reaktivna,
smatra se svojstvena samo čovjeku.
Termin empatija se odnosi na proces neposrednog uživljavanja u
emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi, te predstavlja
neposredno saznanje osjećanja, želja i namjera drugih ljudi.
U jeku nasilja i terorističkih napada, ljudi putem društvenih mreža
izražavaju svoje suosjećanje sa nevinim žrtvama porukama, različitim
slikama, tagovima, fotografijama zastava i sl.
U istom trenutku pokreće se pitanje/diskusija o tome zašto ne reagujemo
jednako ili slično kada su u pitanju sve žrtve? “Zašto suosjećamo sa
Briselom, a ne sa Ankarom?” – samo je jedno od aktuelnih pitanja koja
kruže društvenim mrežama.
“Nauka tvrdi da je jedan od ključnih mehanizama tj. preduvjeta za
osjećanje (koje prethodi izražavanju) empatija, jedan oblik
identifikacije sa žrtvama. A da bi uopće došlo do identifikacije,
neophodno je percepirati žrtvu sličnom sebi. Drugim riječima, percepcija
sličnosti je osnova za empatiju”, pojašnjava Čehajić Clancy.
Percepcija sličnosti može da se kreće od boje kože, stila života do
sveukupnih kulturoloških i socijalnih normi. Ovakva percepcija koja
često nije u vezi sa realnom slikom svijeta čini osnov ne samo za
postojanje ili manjak empatija već i za druge psihološke reakcije kao
što su moralno isključivanje, dehumanizacija i sl.
“U konačnici, ukoliko želimo razvijati empatiju, neophodno je kod ljudi
kreirati sliku da smo sličniji nego što mislimo”, poručuje ova socijalna
psihologinja u razgovoru za Klix.ba.