Bio sam u Bosni dvaes dana.
Ala matero.
Bukvalno jedno od najluđih putovanja mi je bilo putovanje u vlastitu zemlju.
Prva prepreka na koju sam naišao dok sam vozio tamo negdje oko Modriče – minsko polje jebeno. 30 godina nakon rata. I konsultujem se ja sa čovom na benzinskoj pumpi, lokalnim mudracem, jelte.
Kaže čova niđe veze taj znak onako stoji tu. Ima mina, ali pored puta. Vozi bolan slobodno.
I ništa, prođem ja lagano.
Nema na planeti većih budala i boljih ljudi nego tamo. Nema. Ja sam obišo po svijeta tražeći nešto slično, ali džaba – nema (https://easttothesun.com/…/16/divna-mila-lijepa-gizdava/).
Jer, Iranci, Pakistanci i mnogi drugi (prije svega, muslimanski) narodi jesu ekstremno gostoljubivi i dragi, ali iza toga se nerijetko krije nešto drugo.
Rasizam i posljedica kolonijalizma, recimo. Ako si bijelac, zapadnjak, gost, stranac, ljudi će te tretirati sa posebnom pažnjom.
Ima i seksizma, naravno. Ženu baš i neće tako lijepo tretirati.
Ima i do Kuraana, svakako. Kuraan propagira ideju da je gost Božji poslanik i da mu treba ukazati gostoprimstvo po svaku cijenu. Ljudi u tim zemljama su često veoma tradicionalni i religiozni i slijede tu tradiciju.
Ali Bosna je nešto sasvim drugo.
Ljude ovdje ništa ne tjera da budu takvi kakvi jesu. Ne slijede ništa, jednostavno su takvi.
Fazon odemo nekidan do Novog grada na rođendan. Peče se kao neko krme. Iako su svi operisani od znanja i iskustava neophodnih da se ispeče prase, ispalo je sasvim ok. I kao siječemo to vrelo, napaćeno krme i prifuraše se dva lika muslimana, pojedoše po krmeta. Reko buraz, koji je to fazon.
Kaže čoek – ma ovo konkretno krme je halal.
Ostanemo tu na Uni, kupamo se, blejimo.
A Una se ne može riječima opisati. Uđeš sjeban, smrdljiv, mamuran, prljav. Izađeš ko nov. I mirišeš. Na prirodu, na sebe. Na lijepo. Na Bosnu.
Dva puta sam se okupao u Dunavu – dva puta završio na infektivnoj. Stvarno.
A Novljani neviđeni ljudi, majke mi. Kontam da je do Une. Kad sam bio u Bihaću skonto sam da nemoš bit papak kad se rodiš i odrasteš kraj takve rijeke. Nikad nisam upoznao papka ili seljačinu iz Novog. Ili iz Bihaća (https://easttothesun.com/2016/07/13/jugoslavija-rijeka-una/).
Ljudi prosto imaju takav stav. Kao što i Mejdan ima stav. Liku zabranili da dolazi u kafanu i da prolazi ulicom pored kafane jer je odrukao neke likove muriji (niko ne zna ni ko su likovi) zbog jednog džointa. Na Mejdanu je dobrodošao i Srbin i Hrvat i musliman. Ali za šupke i drukare tamo mjesta nema. Stav, jednostavno.
Poslije zapalim na Jazz fest na Zelenkovcu. Usred jedne magične, čudne šume. Bukvalno najbolji festival na planeti.
Došli opet neki likovi iz Sarajeva. Muslimani, Bošnjaci, otkud znam. Ističem to zato što je to u Bosni još uvijek glavna tema u medijima, među političarima. I zato što se i danas jako slabo krećemo preko entitetskih linija. Tako su nam nametnuli, jebiga. A mi glupani popušili priču da će te neko razbiti ako dođeš iz Sarajeva u Mrkonjić.
I priča brat kako je bio u logoru. Kao klinac od 8 godina. I kaže usred frke upade neki Srbin tu naoružan i otme ga. Njega i još par ljudi, sa namjerom da ih razmijeni za svoju porodicu. On u međuvremenu zaglavi u nekoj muslimanskoj porodici i svašta se tu komično i sjebano izdešava i kaže brat na kraju:
Bio sam u srpskom logoru i muslimanskoj porodici. Alaha mi, ne znam đe mi je gore bilo.
Prsnu mi ona piva iz nosa, jebem ti i pivu i oganj krvavi i Bosnu i sve. Kad se ne udavi od smijeha.
Kaže ortakinji otac nestao u ratu, ne znaju ništa o čovjeku ni danas. On je sreo na nekom partiju, presvučenu od opijata i pita je kakva si. Kaže ona evo me, ba, gubim se ko babo.
I blejimo tu s njima sve vrijeme. Povezali se, bilo do jaja. Ljudi odlaze, mi se izgrlili. Ovi moji se ozbiljno rastužili. Vaki ljudi, a odoše.
I nešto komentarišemo naše ljude. Oni pričaju o Tuzlacima, ističu ih kao posebnu vrstu naroda (bio sam, malo zagrebao po površini, oduševio se likovima koje sam sreo – https://easttothesun.com/2017/09/21/malme/). Ja pominjem Bišćane, Novljane, Mrkonjićane.
Jebo mater, da nas je povezati nekako, da je nekako da se više druže ti predivni, kreativni, dobri i nenormalni ljudi iz Sarajeva sa istim takvim ljudima iz Banjaluke, Novog. Da se taj bosanski poremećeni, jedinstveni i genijalni smisao za humor i smisao za "dobrilu" još više isprepliće između entiteta, regija, gradova i drugih geografskih koncepata.
Jer tim sarajevskim šprehama ne fali ništa, osim možda poentiranje od strane nekoga ko je odrastao u Banjaluci, sa svojom specifičnom šprehom i humorom. I obratno. Ja se smuvo nekad sa nekom muslimankom čiji je đed bio član "Handžar divizije" i zajebavamo se kako bi sad trebo otići do crkve i zapaliti svijeću.
Kaže ona pa vi Srbi bi samo nešto palili.
Nema vakih budala na planeti. Budala koji se sa tako ozbiljnim i teškim temama uspijevaju tako dobro zajebavati i podjebavati.
Samo da nas je bolje povezati. I ne pričam uopšte o unitarizaciji i sličnim političkim forama. Samo da je te ljude više nekako povezati.
Đe bi nam kraj bio.
Čudna šuma je to.
Pročitajte i zapratite ovaj sjajni blog na Easttothesun