Život u BiH, bar za običnog čovjeka, čini se težim iz dana u dan.
Mnogi napuštaju zemlju u potrazi za boljim, ekonomsko sigurnijim
životom. Dosta je i onih koji se teško nose sa problemima nejednakosti,
diskriminacije, koja zvanično nema, ali u realnosti itekako ima.
Jasmin
i Jasmina Pandžić, Romi sa područja Visokog, u kojem romska zajednica
broji skoro 3.000 ljudi, bolji život za sebe i svoju djecu, kćerku
Džejnu (9) i sina Dženana (7), čak su četiri puta pokušali pronaći u
Njemačkoj, jednom u Francuskoj. Nije im pošlo za rukom.
“Bio sam
četiri puta u Njemačkoj, išao i vraćao se. Nisam mogao ostvariti pravo
na azil, pa sam se vraćao kući”, započinje priču Jasmin (45), sjedeći na
podu trošne i skromne, ali izuzetno čiste i uredne kuće koja mu je
ostala od oca u blizini sela Čajno kod Visokog. U Njemačkoj, dodaje,
“nisam imao posao, nisam znao jezik, pa smo živjeli na socijali”.
Život između Berlina i Visokog
Mensur sa sinom Omerom
Njemačka
je, kako kaže Jasmin, za njih bila prva odrednica – zbog stanja u
kakvom žive, loših mogućnosti za školovanje djece, stambenih uvjeta.
“Prvi put smo se prijavili u Dortmundu i tu smo bili 15 dana, prije
četiri godine, i onda smo dobili transfer za Berlin. Tamo smo otišli i
bili smo prihvaćeni četiri mjeseca, nakon čega smo dobili obavještenje
da moramo napustiti zemlju i ako ne napustimo dobrovoljno da ćemo morati
prisilno”, kaže Jasmin za Deutsche Welle.
Vratili su se kući, a
onda ponovo išli za Berlin, u isti centar (Heim) u kojem su boravili i
prije. “Cijelo vrijeme smo primali socijalnu pomoć. Imali smo jedan
centar gdje smo bili smješteni, mada nije bio baš uslovan, ali, Bože
moj, živjeli smo tu i bilo nam je bolje nego ovdje”, kaže Jasmin. Dodaje
da su djeca u to vrijeme dva puta sedmično išla u vrtić – Kindergarten.
On ističe da uvjete u Njemačkoj ne može ni porediti sa onima u BiH.
“Uslovi života su 100 posto bolji nego ovdje. Kao prvo, tamo imaš
uslove za školovanje djece, da im omogućiš da jedu ono što hoće. Imaš
puno bolje mogućnosti za preživljavanje, oblačenje djece, higijenske
uslove, sve ti ljudi nude samo da pratiš njihov standard života. Ovdje
nemaš ni za šta, živiš od danas do sutra”.
“Teško je. Znam po 2-3
puta otići da nanesem vode da bih okupala djecu, oprala veš i skuhala.
Teško je misliti svaki dan šta i kako skuhati, kako prehraniti djecu,
pogotovo Džejnu, koja ne može svašta jesti jer je bolesna”, jada se
Jasmina pojašnjavajući da djevojčica ima usporen rast i nedostatak
potkožnog masnog tkiva.
Život bez diskriminacije
Ono
što je Jasmina i Jasminu također privuklo u Njemačkoj je, kako kažu,
odnos vlasti i ljudi prema njima. “Velika je razlika, pristupačniji su
ljudi u Njemačkoj nego ovdje. Oni rade po zakonu i ono na što imaš
pravo, oni će ti omogućiti da ostvariš to”, kaže Jasmin.
Za
razliku od Njemačke, odnos prema Romima u BiH, priča Jasmin, je jako
loš. “Krenimo od doktorice porodične medicine, ovdje u ambulanti. Kada
joj dođu pacijenti romske populacije, nikad ne pruži kompletnu
medicinsku uslugu koja je potrebna tom čovjeku i znatno manje vremena
posveti pacijentima Romima, nego drugim pacijentima”.
Visoko bi rado napustili
Žali
se i na Službu socijalne zaštite. Svaki put kada ih zamoli za
jednokratnu novčanu pomoć, kaže, odbiju ga i kažu mu da ide raditi. Od
posla, veli, ne bježi, na Birou za zapošljavanje je preko 30 godina, od
svoje 14. godine, a posla nema. Ne bježi od slabo plaćenih fizičkih
poslova, ali to nije dovoljno da školuje i prehranjuje djecu. “U
Njemačkoj smo dobijali sam po 330 eura po članu mjesečno, uz dodatnu
pomoć za djecu koja idu u školi. Dječiji doplatak imam i ovdje i iznosi
12 KM (6 eura) po djetetu mjesečno. Na taj iznos nam i banka uzme
proviziju oko 4-5 KM”, kaže Jasmin.
Bez dvojbe bi, naglašava, išao opet. “Da postoji mogućnost da pokušam opet, istog momenta bih odselio, ne bih ni razmišljao, ali me je strah da dođem tamo,
da ne bih bio primljen, da bih bio na ulici s djecom… Da su uslovi
bolji, da primaju azilante tamo, istog momenta bih otišao, pa makar na
tri mjeseca, za ta tri mjeseca bih sebi olakšao život”, kaže Jasmin i
zaključuje: “Ako se nekad ukaže prilika, svakako ću pokušati opet”.
Spas u Njemačkoj
Mensur
Agić, također Rom iz Visokog, u Njemačku nije otišao zbog boljeg
života, već da zaštiti živote sebe i svoje obitelji. U Visokom je dobro
živio, imao firmu za preradu sekundarnih sirovina, što nekome nije
odgovaralo, pa su mu, kako priča, pod automobil postavili bombu.
“Ja
sam bio u autu, ali, hvala Bogu, nisam ranjen”, kaže Mensur za Deutsche
Welle. U Njemačku, u grad Kassel, je otišao 2013. godine i zatražio
azil. “Dobio sam duldung (trpljeni boravak) na tri mjeseca, poslije toga
negativa odgovor, pa se advokatica žalila i onda sam dobio Aufenthalt
(boravišna dozvola na određeno vrijeme)… Tako je trajalo tri godine”,
priča Mensur.
Nastojao je, kako kaže, naći posao, jer nije želio
živjeti na ‘socijali’. “Šta znači da čekaš samo pare – znači praviš od
sebe debila, ako samo sjediš i čekaš da ti sve dođe. Ja sam htio da
radim”, naglašava Mensur. Posao je već dogovorio. Trebao je raditi na
održavanju zgrada i dvorišta. Dogovorio je i plaću od 1.700 eura i nadao
se da će mu i supruga naći sličan posao, da će nastaviti školovati
svojih četvero djece.
Jasmin bi napustio BiH zbog bolje budućnosti njegove djece
Ipak,
u strahu da neće dobiti novo produženje boravka, i da bi mogao biti
prisiljen da napusti Njemačku, Mensur uredno odjavljuje stan, isplaćuje
račune i vraća se u BiH. Nedugo nakon povratka saznaje da je na njegovu
staru, njemačku adresu stiglo produženje boravka, ali nije se tako
jednostavno vratiti.
Bijeg u bolju budućnost
U svakom slučaju će pokušati ponovo. “Imam namjeru da opet idem,
pokušat ću i opet ću zahtijevati da mi daju da radim. Zanima me posao i
budućnost djece, da mi djeca odrastaju u normalnom društvu i normalnoj
okolini. Ovo ovdje nije normalno”, tvrdi Mensur. Dodaje da mu nije
jednostavno, da još uvijek strahuje za vlastitu sigurnost i sigurnost
svoje obitelji, ponajprije djece.
Njegov najstariji sin Omer,
koji bolje vlada njemačkim nego bosanskim jezikom, u Njemačkoj je
dogurao do srednje škole i već odradio praksu za vodoinstalatera.
Moderan mladić, koji se ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka u
razvijenoj Europi, priča kako u Njemačkoj nikada nije osjetio razliku,
nikada nije bio diskriminiran niti su ga zvali Romom. Za njih je bio
Bosanac.
U
Njemačkoj je imao i više prijatelja. Ovdje se sada druži s rođacima i
mašta o povratku u ‘obećanu zemlju’. “Tamo su bolje mogućnosti za dalji
život. Ovdje ne mogu postići što tamo mogu”, kaže Omer.
Mensur
trenutno školuje mlađeg sina i kćerku, dok najmlađi još nije krenuo u
školu. Za njega, baš kao i za Jasmina i Jasminu Pandžić, djeca su
najjači razlog zašto bi život po svaku cijenu pokušali nastaviti u
Njemačkoj.
“Sad bih otpisao 20 godina života da odem vani, sve za
bolju budućnost djece, ne za sebe. Meni je 45 godina i kakvu budućnost
ja više gledam ovdje. Budućnost ostaje na njima, jer ne moraju oni proći
kroz šta ja prolazim. Ne moraju oni razmišljati, da ne spavaju po
cijelu noć razmišljajući šta ću im ujutro dati da jedu, kako ću ih
otpremiti u školu, hoće li imati pola marke za sendvič”, kaže Jasmin
sumirajući sve u ono što zorno opisuje i situaciju u BiH: “Ja imam osam
razreda osnovne škole, a odlaze ljudi koji su magistri, doktori,
medicinari, ljudi nam odlaze…”