Kako nekome objasniti šta je rat, kako izgleda gledati smrt svaki dan, gubiti drage ljude- roditelje, braću, prijatelje, spoznati parališući strah zbog koga više ne možeš funkcionisati? Ili biti ranjen, operisan “na živo”, ostati bez dijela tijela? Ili kako se nakon četiri godine provedenog u ratu vratiti prekinutom životu, porodici, poslu?
O svom besmislu rata i onoga što on nosi sa sobom već duži period pričaju veterana iz tri vojske koje su ratovale u BiH od 1992. do 1995. godine. Kroz svoje lične priče i iskustva, približavaju mladima sliku ratnih sukoba, a cilj im je samo jedan- da više nikad niko ne upadne u zamku besmisla i ode u rat.
Ovog vikenda trojica veterana- Borislav, Jasmin i Franjo iz Udruženja za podršku ratnim veteranima, porodicama i žrtvama rata u BiH "Pravipožar" svoje priče su ispričali mladima u Banjaluci.
Kako kažu, rat nisu birali, izabrao je on njih. Kažu i da su, tek nakon rata shvatili kako su i na početku, kao i na kraju ove ratne balade glavni bili političari, ali nažalost i veliki dio medija.
Borislava je rat zatekao u Hrvatskoj na odslužnju redovnog vojnog roka, Franjo se upravo vratio sa sezonskog rada u Austriji, dok je Jasmin radio u Hrvatskoj, a kada je tamo počeo rat vratio se u Bosnu i Hercegovinu, vjerujući da rata ovdje neće biti.
Osim učešća u ratu Borislav, Jasmin i Franjo dijele još nešto zajedničko- sva trojica su u ratu ranjena tri puta, a Jasmin i Borislav su danas amputirci.
“Izgubio sam nogu u minskom polju, a prilikom mog izvlačenja još jedan momak je ostao bez noge, a dvojica su ranjena. U Brčkom mi je odsječena noga i meni i tom drugom momku. Bilo je jako bolno, jako naporno i mislio sam samo na jedno- da više nikada neću prohodati. I dan danas živim sa psihičkim posljedicama ratnih dešavanja. Imao sam većih problema 1998. godine, cijelu tu godinu sam jeo samo suhu hranu, jer ruke su mi se toliko tresle da nisam mogao čak ni kafu popiti, a da prospem oko sebe. Bojao sam se zapati, plašio svega, života najviše. Oporavio sam se jer sam zatražio ljekarsku pomoć, a danas mi je najteže što su sve to morala da gledaju moja djeca i supruga, što ih nisam uspio zaštititi”, ispričao je Borislav svoju borbu sa ratnim traumama i posttraumatskim stresnim poremećajem, koji nikada nisu bile teme kojima se u našem društvu posvećivala potrebna i neophodna pažnja.
Jasmin je takođe tri puta ranjen, u ratu su mu poginula dva brata, a 1992. godine doživljava PTSP.
“Našli su me na nekom groblju, nisam znao zašto sam tu i šta radim“, priča Jasmin kome puno znači da govori o svom iskustvu jer olakšava svoju dušu, ali i druge upozorava na sve nedaće koje rat sa sobom nosi: „Svaki put kada pričam o svemu što sam u ratu i poslije njega doživio osjećam se lakše, kao da je dio tereta otišao sa mene, ali isto tako se nadam da će mladi ljudi koji čuju moju priču i priču mojih kolega srušiti predrasude prema "onima sa druge strane" i izgraditi kritički odnos prema ratu i skorijoj ratnoj prošlosti”.
I Franjina iskustva su slična, samo je, kako kaže, imao tu sreću, da nije ostao bez dijela tijela, kao druga dvojica veterana. Ove radionice smatra izuzetno važnim, jer mledi ljudi trebaju čuti kako su obični ljudi iz različitih dijelova BiH i različitih nacionalnosti prolazi kroz rat i sa kakvim posljedicama su iz njih izlazili. Tek kada je postao otac, kroz glavu mu je prošlo, kako je samo moglo biti teško svakom roditelju koji je strahovao za svoje djete u ratu. O strahotama koje su prolazili, i još prolaze, svi oni koji su izgubili svoju djecu teško je i razmišljati, ističe.
Ono što je sigurno, slažu se veterani, jeste da u ratu nikada više nebi učestvovali.
“Jedini način da se ponovo uključim u rat je da svom djetetu spasim živu glavu, ne bi me toga bilo sramota. Danas uvjeravam svoju djecu da izbjeći sukob nije nikakva sramota ”, zaključio je Franjo.
Mladi koji su prisustvovali ovoj dijaloškoj radionici imali su mnoga pitanja, od toga ko je prvi počeo rat, koliku kivicu u cijeloj priči snose mediji i strani faktori, koliko je ideja bratstva i jedinstva bila stvarna ili je pak nametnuta, da li je I u ratu bilo povlaštenih, da li su vterani pomireni…
Ove radionice nekada budu jedinstvena prilika mladim ljudima da razgovaraju o temama, o kojima se u njihovim podicama ne govori ili čak da vide čovjeka učesnika rata koji ne pripada njihovoj etničkoj grupi ili nije iz zajednice u kojoj on živi.
“Imamo nekada i ljude koji imaju drugačija razmišljanja, ali nakon naših radionica, kada čuju iskustva ljudi koji su bili u ratu, koji su ranjeni, koji su izgubili dio tijela, ili člana porodice, prijatelja, razumiju šta se u sukobima i nasilju može dogoditi i vjerujem da bi jedan dio naših sugrađana, kada bi im se prezentovale aktivnosti koje radimo, na drugačiji način razmišljao. Imali smo slučajeva da nam mladi dolaze sa narativima sa kojima su odrasli, spremni da sutra odu u rat, ali nakon naših ispovjesti, shvate koliki je besmisao rata. Imamo naravno i ljude u BiH na čije mišljenje je nemoguće uticati i oni će uvijek naći načina da ovo ne prihvate”, priča za BUKU Spasoje Kulaga, predsjednik Udruženja Pravi požar koje je do sada održalo 100 radionica u okviru programa “Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva” (KUVI), koji je osmislio Centar za ratnu traumu iz Novog Sada.
Podsjeća i da ovaj projekat postoji zahvaljujući međunarodnim institucijama, prije svega podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).