Ima jedna stvar oko koje se slažu i najokorjeliji islamski fundamentalista iz centralne Bosne i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, a to je da je najbolji borac vojske RS-onaj koga nema. Razlozi dezintegracije i želje da se poništi postojanje boračke populacije u RS, donekle se razlikuju kod Dodika i kod prosječnog fundamentaliste, ali ovom prilikom ćemo o Dodikovim problemima. Naime, nepostojeći borac vojske Srpske je u Miloradovim očima nešto poput mrtve pop zvijezde. Puno propagande veliki tiraži, a u njih ne treba ništa ulagati, niti im treba plaćati tantijeme.
Svjedoci smo da svakodnevno, ali bukvalno svakodnevno, na entitetskom RTRS-u, možemo vidjeti raznorazne parastose, paljenje svijeća, podizanje spomenika, a sve u pomen palim i nestalim borcima. Ova nekrofilsko-pijetetička propaganda je pojačana u posljednje dvije godine. TV prijemnici su zagušeni tamjanom, popovima, naricanjem žena u crnom i sl. modalitetima posthumnog žaljenja. Međutim, ova oplakivanja postala su stvar pukog protokolaova, a mrtvi su poodavno u očima vladajućeg establišmenta tek puke manifestacione brojke.
Tuga se, nekako retroaktivno, pojačava. A to je nezdravo. ,,Oprostiti možemo, ali zaboraviti nećemo“, mantra se sa medijskih uzvisina. Ova rudimentirana sintagma je u našeg plebsa dovedena na nivo najinteligentnije i najpametnije umotvorine, o kojoj niko i ne raspravlja, niti sumnja. Ko će reći puku da je zaboravljanje prirodni proces ozdravljenja povrijeđene jedinke? Ko će reći da je mantranje o mržnji i zločinu i njegovo prenošenje sa koljena na koljeno, zapravo udesetorostručavanje te iste mržnje? Zapravo, nema ko.
Ali, u svoj toj priči, ima jedna tema koju Milorad Dodik nikako ne voli. To su preživjeli borci i porodice poginulih i nestalih vojnika RS.
A to je, donekle, i logično. Milorad Dodik je čovjek koji nema nikakve empatije sa ovim kategorijama društva. On, naime, nije učesnik rata. Tako i sam kaže, a tako kaže i njegov najnoviji najbolji prijatelj Emir Kusturica.
U svom posljednjem intervjuu ingenioznog naziva ,,Nije lako biti Srbin“, Kusturica kaže kako se vlasti u Sarajevu bune i protive izgradnji njegovih kulisa za novi film, u narodu znanih kao Andrićgrad. Emir-Nemanja navodi:
,,Oni ne priznaju mir i nisu zadovoljni konsekvencama rata. Oni još prizivaju neke koji bi još mogli da budu krivi, a ne samo ovi koji su pozatvarani. Moj odgovor je da ni Mile Dodik ni ja nismo ratovali. Ja sam snimao filmove, a on je bio u dubokoj opoziciji i mogao je život da izgubi zbog toga.”
Za Kusturicu znamo da je filmovao i srbovao po Parizu, Njujorku, Beogradu i tako bildao svoje unutrašnje nacionalno biće, dok je narod ginuo po Bosni i Hercegovini.
Prvo grlo Laktaša i vojna knjižica
Ali, šta ćemo sa Miloradom Dodikom? Kako Kusta reče, Mile je djelovao u dubokoj opoziciji i strahovao za svoj život. Naravno, kao i svaki veliki umjetnik i Emir je sklon hiperbolisanju.
Niti je Mile bio u efikasnoj opoziciji, niti je strahovao za svoj život. Barem ne od nekog političkog ili ratničkog metka. Prije će biti da ga je mogao zakačiti kakav švercerski geler, ali, to je već drugi par rukava. Njegovo političko djelovanje se svodilo na ukras kojim je Srpska pokazivala svijetu kako postoje demokratski pluralistički privjesci.
E, sad, tu nastaje problem. Milorad Dodik je po osnovu učešća u ratu, kao narodni poslanik dobio benificirani radni staž, kao i bilo koji prašinar koji je 4 godine nosao glavu u torbi po bosanskohercegovačkim vukojebinama. Sa malom razlikom što su mnogi prašinari izgubili svoje glave ili dočekali Dejton kao invalidi, dok je Dodik završetak rata dočekao kao ,,ugledni privrednik” i politički radnik. Čitaj – tajkun sklon vlasti.
Zapravo, od samog početka rata, Dodik nije mogao koegzistirati sa borcima i boračkom populacijom. Oni su bili samo smetnja u realizovanju njegovih poslovno-švercerskih taktika gomilanja kapitala. Kao biznismen, Dodik je oduvijek znao da u svakom ratu bijeda daje sinove, a gazda volove. Kako je već bio gazda, bilo mu je mrsko što je morao dati gladnoj vojsci pokojeg vola (šleper) Jer, šleper, pun visokoakcizne robe nije mala stvar. I vrijedio je u ratu više od nekoliko desetina sinova Ali, takva su vremena bila, pa je i Dodik pikslu morao nekom davati.
Nova vremena, stari grobovi i živi mrtvaci
I sve bi bilo u redu, i ta odioza prema živim borcima, koju je Dodik javno manifestovao nebrojeno puta, nazivajući ih neorganizovanom ruljom, tamo nekim tipovima i sl., da upravo predsjednik Srpske nije izgradio novonacionalistički kult sebe i «svoje kuće» na grobovima, parastosima, protezama i ostalim zloupotrebama upitnog fenomena zvanog «odbrambeno-otadžbinski rat».
Dodiku je boračka populacija naprvo omogućila da se riješi bratije sa Pala, pa da dođe na vlast. Dodiku je ta ista populacija, hranjena nerealnim uber-nacionalnim konceptom, omogućila da postane zapadnosrpska alfa i omega, najnoviji u nizu očeva nacije.
A, za svo to vrijeme, možda i najintrigantniji jeste Dodikov stav prema samom sebi i ratu. To je kombinacija kvazipacifističkog mantranja, kako nikad nije učestvovao u ratu i njegova želja da se prikaže kao žrtva rata. U ovaj ,,pacifizam” se ubraja i stalno Dodikovo ponavljanje kako Bosni i Hercegovini nije potrebna vojska, te kako on nije ratni lider. Kao što reče Kusturica, i glava mu je bila u torbi. Valjda je za to dobio i benificirani radni staž – za učešće u ratu, u kome nije učestvovao. I završni pečat u vojnoj knjižici, dakako.
I tu već Dodik ima povelik problem sam sa sobom.
Svi koji su učestvovali u ratu, predstavljaju ,,izmanipulisani ološ” i nisu zaslužni da na bilo koji način participiraju u rukovođenju i vlasti uopšte. Ovo je ,upravo, javni argument Dodikovih oponenata i u isto vrijeme, pritajeni Dodikov argument.
Opet, sa druge strane, Dodiku često sa usana siđe jedno veliko Hvala borcima koji su najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske. Zapravo, bez njih ne bi bilo iste.
I ne samo to. Njegovi podvižnici iz Boračke organizacije, predvođeni Pantelijom Ćurguzom, stalno ga na silnim parastosima predstavljaju kao ratnog druga. Možda im je drug, možda je djelovao iz sjene, ali ratni (u izvornom smislu) nije sigurno.
Kako pomiriti ovaj dualizam unutar Dodikovog nacionalnog ili nacionalističkog bića? Recimo, maštanjem. Bilo bi najbolje da su oni (borci) stvorili Srpsku, i odmah se potom dematerijalizovali, te ostavili Mili utrt put da vlada istom i odaje im priznanja i počasti.
Muka po životu boračkom
I zato će ostati vječita aporija, dok je Dodika i još 140 000 živih boraca koji potražuju prava –š ta sa njima? A, tu su i porodice poginulih, koje traže svoja prava.
Kako jedan tajkun koji je stekao bogatstvo preko leđa nesrećne i izmanipulisane maslinastozelene bijede da se saživi i omugući prava toj bijedi, kad mu je ona uvijek smetala i zagorčavala život?
I ne samo to, ta populacija obespravljenih jadnika još uvijek gamiže i traži nešto. Dosadni poput stjenica, smetali su Miloradu od 1992. do dan danas. Jasno je zašto ih ovaj čovjek, ovaj pregalac iz Laktaša, ovaj komandos paljanske skupštine ne može očima vidjeti.
Zato je i postavio Panteliju Ćurguza na čelo boračke organizacije i Petra Đokića na mjesto ministra rada i boračko-invalidske zaštite, da svojim beskičmenjaštvom pojasne borcima da su sami krivi što su (još) živi.
A bio je red da ili izginu, ili se samoubiju od posljedica PTSP-a ili da se, kao svaki pošteni luzeri, isele iz raja zvanog Srpska.
Što bi rekao Pero Đokić ovih dana:
,,Borci Republike Srpske neće biti oštećeni novim zakonima o pravima boraca i o penzijsko-invalidskom osiguranju, i to niko ne zagovara. Ali ministarsvo može da finansira samo ona prava za koja ima sredstva.“
Na Panteliji Đurguzu je da objasni anemičnoj populaciji kako neće biti oštećeni kad će ostati i bez ono malo penzijica, invalidnina i radnog staža. Ne sumnjam da će, kao i do sad u tome uspjeti.
Na Dodiku nije ništa da objašnjava. On je tek puki politički radnik koji ima 4 godine učešća u ratu i 8 godina radnog staža. Samo što je njegov rat bio ekonomskog karaktera i, kao što rekoh, pun mu je svaki organ jebenih boraca.
Na boračkoj populaciji je da se nosi sa pričama o stvaranju «genocidne tvorevine», da strepi nad prozivkama o načinu stvaranja Srpske, a u čijim dobrima uživaju neki drugi «heroji» ekonomskih ratova i njihova djeca.