DW: U Bosni i Hercegovini i danas imamo više od 30 škola koje
djecu dijele po nacionalnoj osnovi. Jedinstvenog nastavnog plana i
programa za svu djecu i dalje nema, a čini se kao da ga još dugo neće ni
biti. Vi zagovarate jedan nacionalni integralni sistem obrazovanja,
koji bi bio jedinstven za cijelu BiH. Kakav je to sistem?
Nenad Veličković:
To još nije sistem. Više je opredjeljenje, alterantiva postojećem, koji
očito nije dobar. Podrazumijeva da se etničke različitosti maknu iz
fokusa, da ne budu osnov i izgovor za dijeljenje djece. Da jezik nastave
bude jedan, fleksibilan za sve razlike. Također, a to je najbitnije, da
se (jedno)etnički sadržaji zamijene savremenim temama od opšteg
značaja, da se škola okrene budućnosti. To ne znači da poučavanja o
nacionalnim ili kulturnim identitetima neće biti, nego da oni neće
dominirati, a da će samo poučavanje biti oslobođeno nacionalističke
indoktrinacije. Naravno, i svake druge.
Haški tribunal završio je svoj rad.
Time se zatvara i jedno istorijsko poglavlje suočavanja sa prošlošću na
prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, etničke grupe u BiH se sa svojom
prošlošću nose teško, ili nikako. Hoće li ta činjenica, ali i izricanje
posljednjih presuda, uticati na sistem obrazovanja u BiH?
Na
sceni su dvije opcije. Jedna koja ide za podjelama i ona je trenutno
dominantna, jer su sve poluge obrazovne vlasti u rukama nacionalnih
stranaka. Drugu zastupaju nevladine i međunarodne organizacije, a ona
podrazumijeva ukidanje podjela, racionalizaciju i poboljšanje kvaliteta.
Nažalost, nastavni kadar, koji je najpozvaniji da se uključi u ovu
polemiku, uglavnom šuti i tako staje na stranu one prve opcije. Što se
tiče presuda, one su važne, najviše kao satisfakcija žrtvama. Za
obrazovanje, ne samo u BiH, nego i u Srbiji i Hrvatskoj (možda čak i
više) važnija je sakupljena građa, dokumentacija. Onog trenutka kada
državno obrazovne politike budu spremne da o istoriji govore na osnovu
dokumenata i činjenica iz više perspektive i kada naše društvo sazrije
da svojoj populaciji kaže šta se dešavalo i za šta je ono odgovorno,
aspekt važnosti suda doći će do izražaja. To će doprinijeti pomirenju i
boljem životu. Pomirenje je samo jedan korak do boljeg i sigurnijeg
života na ovim prostorima.
“Djeca
su danas odvojena od teksta i upućena na slike. Ne čita se više na isti
način, i djeca nemaju onu pažnju za papir i knjige koju smo mi imali.”
Kada bi naše društvo moglo sazrijeti za tako nešto?
Ne
znam. Donedavno sam govorio da će biti bolje kada uđemo u Evropsku
uniju. Međutim, nisam više uvjeren. I ona se sve više “udešnjava”. Ako
uzmemo Hrvatsku za primjer, ona je, dok je ispunjavala uslove za ulazak u
EU, ličila na pristojnu građansku državu. Čim je ušla u EU,
nacionalizam se ponovo razmahao. Možda bi bilo dobro da iskoristimo
pristupni period, ako do njega uopšte dođe, kada se od nas bude
zahtjevalo dostizanje standarda u obrazovanju, pa da ih stvarno i
dostignemo. Sa boljim standardima doći će i drugačiji odnosi prema
bliskoj prošlosti, pitanjima zločina i kolektivnih identiteta. Čini mi
se da tu reformu ne možemo provesti bez vrlo jasnog miješanja
međunarodne zajednice.
I u EU postoje brojni izazovi u obrazovanju. Nedavno istraživanje je pokazalo da u Njemačkoj učenici četvrtih razreda ne razumiju tekstove iz školskih udžbenika.Pored toga, prisutna je i politizacija školskog gradiva, naročito u Mađarskoj, Rumuniji i Poljskoj.
To
su dvije povezane stvari. Činjenica da djeca ne razumiju tekst tiče se
cijele generacije koja odrasta uz ekrančiće. Ta generacija odvojena je
od teksta i upućena na slike. Ne čita se više na isti način, i djeca
nemaju onu pažnju za papir i knjige koju smo mi imali. Druga stvar se
koristi prvom, a to je vraćanje tradicionalim vrijednostima,
isključivostima i jačanju identitarnih centralnih politika. Takve
politike onda i dalje imaju podršku populacije, jer su je prethodno neobrazovali. Stvorena je, i stvara se, generacija koja nije sposobna da misli kritički.
Tako je i u BiH?
Da.
Na sve tri strane imate vraćanje tradicionalnim vrijednostima. Mi smo u
Školegijumu prije šest mjeseci objavili knjigu koja se zove “Obrazovanje u BiH – čemu (ne)učimo djecu”.
To je analiza udžbenika nacionalne grupe predmeta (književnost, jezik,
istorija, geografija, religija, ) i sva tri obrazovna sektora.
Analizirano je 70 udžbenika. Zaključci su na prvi pogled poražavajući,
ali ipak su optimistični, jer vrlo jasno govore šta se treba uraditi da
bi se stvar promijenila. Nije pitanje da ne znamo šta bismo i kako
bismo. Stvar je samo u tome da oni koji provode te odluke ne žele to
uraditi, jer se ovakvim obrazovanjem osiguravaju i održavaju na vlasti.
O
zatvaranju Haškog tribunala: “Za obrazovanje, ne samo u BiH, nego i u
Srbiji i Hrvatskoj (možda čak i više) veoma je važna sakupljena građa i
dokumentacija. Onog trenutka kada državno obrazovne politike budu
spremne da svojoj populaciji kaže šta se dešavalo i za šta je ono
odgovorno, aspekt važnosti Haškog suda doći će do izražaja.”
Vratimo
se na nove tehnologije. Čini se da internet i društvene mreže danas
igraju ogromnu ulogu u obrazovanju i odgoju djece u cijelom svijetu, pa
tako i u BiH. Puno je neprovjerenih informacija koje mladi i djeca
konzumiraju bez da se i zapitaju da li su tačne. Kako se društvo i
obrazovne strukture mogu nositi sa ovim izazovom?
Društvo,
tako što bi pooštrilo kriterije zaštite novinarskih standarda,
odgovornost urednika i vlasnika portala koji objavljuju ili prenose
vijesti. Škola, tako što bi se od samog početka posvetila toj temi i u
sklopu različitih predmeta u različitim uzrastima ukazivala na vrste
zloupotreba i manipulacija i načine kako da im se suprotstavi. Ponovo,
to bi bilo moguće i relativno lako izvodljivo u reformisanoj školi, čiji
bi glavni cilj bio razvoj kritičkog mišljenja. Ono upravo znači to:
provjeru izvora, zdravu sumnju prije provjere i potvrde, tačno logičko
zaključivanje, pažljivo čitanje ili slušanje, umijeće analize…
U
Njemačkoj se godinama njeguje kultura sjećanja i djeca redovno uče o
zločinima iz prošlosti, te obilaze mjesta stradanja Jevreja iz Drugog
svjetskog rata. Da li je, i kada, moguća takva kultura sjećanja u BiH?
Ja
ne mogu zamisliti budućnost bez nečeg takvog. Vjerujem da ćemo kao
društvo u jednom trenutku sazrijeti. Doći će na trenutak kada istoriju
nećemo gledati kroz šablon – mi dobri, oni loši. Shvatit ćemo da je
stvar složenija i da je dio istorije i ono „šta smo mi njima radili”, a
ne samo „šta su oni nama”. Da kultura sjećanja bude dio nastavnih
planova i programa, neće nam trebati 100 godina, ali se njen ulazak u
školu neće desiti ni sutra. Mora postojati strateška odluka da bi se
time uopšte počelo baviti, a te odluke još uvijek nema.
“Paralisani smo jer nijedna od tri strane nije napustila svoje predratne pozicije, nego ih je još i radikalizirala.”
Koja je uloga bh. akademske zajednice u tome?
Ta
bi zajednica, prije svih drugih, morala insistirati na vrlo strogim
metodama analize i prikupljanja i valorizacije činjenica – što ona danas
ne radi. Zahvaljujući tome što je pretežno u raspoloženju postmodernog
relativizma, ona polazi od pretpostavke da je istinu teško ili nemoguće
utvrditi. Zbog toga je neke stvari moguće dovoditi u pitanje i negirati
bez obzira na nepobitne dokaze. Od nekoga ko zamagljuje ili osporava
utvrđivanje istine, akademska zajednica bi morala okrenuti potpuno
suprotnim ciljevima. Ona mora prepoznati metode koje do istine dovode i
metode koje istinu sakrivaju. Ona ima resurse da to uradi, ali nema
interesa.
Kao književnik i profesor, mislite li da u
suočavanju s prošlošću i zbližavanju naroda na prostoru regije može
pomoći i savremena književnost Zapadnog Balkana? Na primjer Vaši romani,
romani Saše Stanišića, Borisa Dežulovića, Lamije Begagić, Bekima
Sejranovića i drugih književnika? Da li bi ovi romani mogli u budućnosti
biti dio lektire i poslužiti kao dio ukupne kulture sjećanja?
Mislim
da književnost može pomoći, jednako kao što može odmoći. Stvar nije u
njoj, pa ni u izboru lektire, nego u našoj odluci da je kao nastavnici
koristimo ovako ili onako. Naravno, i o našoj stručnoj sposobnosti,
znanju, motiviranosti. Ali, mi tu odluku ne možemo donijeti sami, mimo
ili uprkos onoga šta propisuje nastavni plan i program, odnosno
ideološki aparat koji stoji iza njega. Da bi književnost, pa i romani
koje ste nabrojali, dakle, doprinosila pomirenju, neophodna je politička
volja koja će cijelo obrazovanje usmjeriti ka tom cilju. Takve volje
trenutno nema. O tom problemu, upotrebi književnosti u obrazovanju,
pisao sam i kao književnik i kao profesor u mojoj posljednoj knjizi,
“Laža i apanaža”.
Šta je rješenje?
Mi smo paralisani zbog toga što
nijedna od tri strane nije napustila svoje predratne pozicije, nego ih
je još i radikalizirala. Problem je što su tri etnonacionalne opcije
osvojile obrazovanje kao državni aparat i što reprodukuju svoje
vrijednosti i politička opredjeljenja. Teško će se to uskoro
promijeniti, osim ako im međunarodna zajdnica ne “zavrne ruke”, kao što
je to učinila u Dejtonu. A ne vidim naznake tome. Ustav, kao dio
dejtonskog paketa, nije prepreka tome. Tu se nigdje ne kaže da moramo
imati tri škole pod jednim krovom. Stvar je tumačenje, a međunarodna
zajednica može učiniti da se tumačenje promijeni.
Vi
ste jedna od osoba koja se godinama bavi politikom školskih udžbenika i
uporno zagovarate promjene u obrazovnom sistemu BiH. Međutim, promjene
su spore ili nikakve. Da li se taj posao ponekad čini uzaludan?
Ne,
jer se mora stalno i uporno ukazivati na greške, motivirati i
alarmirati. Ne vidim alternativu tome. Svijest o tome da je obrazovanje
ključni faktor reforme društa porasla je i danas sve više političara
uključuje tu temu u svoje izborne platforme. Obrazovanje je došlo na
agendu i svi bi nešto da ulažu, rade i miješaju se. Vjerujem da doprinos
došao i od Školegijuma, koji je već sedam godina platforma kritike
postojećih obrazovnih praksi i politika. Brze promjene nismo ni
očekivali. U obrazovanju svi procesi idu sporo. Roditelji će prije ili
kasnije shvatiti šta je i zašto za njihovu djecu dugoročno važno. To je
osjetljivo područje i mora se raditi i biti uporan i ubijeđivati ljude
da vide širu sliku. Ako hoćemo da našim unucima bude bolje, mi na tome
moramo početi danas raditi. Ukoliko se ne koristite nasilnim metodama,
kao što to radi vlast kroz sistema, onda vam preostaje argumentovano
uvjeravanje. A to je dug proces.
Prof. dr. Nenad
Veličković je bosanskohercegovački pisac, kolumnista i profesor srpske
književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.