FERMIJEV paradoks postavlja jednostavno, ali i dalje neriješeno pitanje: ako u svemiru postoje druge inteligentne civilizacije, zašto još nismo uspostavili kontakt s njima?
Naučnici koji proučavaju ovaj fenomen, poznat i kao „Velika tišina“, najčešće nude dva moguća objašnjenja.
Prema Celiji Blanko, autorki novog istraživanja o ovoj temi, prvo je da je inteligentni život sam po sebi izuzetno rijedak. Druga mogućnost, kojom su se bavili Blanko i njene kolege, jeste da tehnološke civilizacije, čak i kada nastanu, obično ne traju dugo. Mogu ih uništiti ekološki kolaps, sukobi ili druge vrste sistemske nestabilnosti.
Međutim, samouništenje ne mora nužno značiti i potpuno izumiranje.
Tim koji predvodi Blanko polazi od drugačije pretpostavke: svemir bi mogao biti ispunjen tehnološkim civilizacijama koje se razvijaju, doživljavaju kolaps, a zatim se ponovo obnavljaju. Između tih perioda mogle bi prolaziti kroz duga razdoblja tehnološkog zastoja.
Ako je ta pretpostavka tačna, upravo bi ti ciklusi mogli objasniti zašto je svemir toliko tih.
Uostalom, čovječanstvo je sposobno da emituje signale koji bi mogli biti detektovani na velikim kosmičkim udaljenostima tek nešto više od jednog vijeka.
Model budućnosti Zemlje
Ideja proizlazi iz novog modela koji simulira deset različitih scenarija moguće tehnološke budućnosti Zemlje tokom narednih 1.000 godina.
Scenariji se razlikuju po načinu upravljanja društvom, dostupnosti resursa i otpornosti na krize. Obuhvataju raspon od relativno stabilnog i ravnopravnog „Zlatnog doba“ do društava koja su pod ogromnim pritiskom zbog nedostatka resursa ili tehnoloških rizika.
Istraživači „Zlatno doba“ opisuju kao stabilno i ravnopravno društvo sa obiljem resursa, u kojem tehnologija nastavlja da napreduje bez velikog društvenog kolapsa.
Scenarij „Izvan Edena“ prikazuje decentralizovano društvo u kojem ljudi i mašine žive u skladu sa prirodom.
„Urobor“ je, s druge strane, hijerarhijska civilizacija koja se neprestano širi, doživljava pad, a zatim se ponovo uzdiže. Ti ciklusi, prema modelu, zapravo mogu ojačati njenu kulturu i dugoročnu stabilnost.
„Život od zemlje“ opisuje društvo sa malim uticajem na životnu sredinu, ali ograničeno ekološkim kapacitetima. Ono u početku bilježi tehnološki napredak, a zatim prolazi kroz česte i duboke padove i oporavke.
U istraživanju je obrađeno još šest različitih scenarija.
Ciklusi tehnološke aktivnosti i zastoja
Istraživači su sproveli po 200 simulacija za svaki od deset scenarija.
Civilizacije su napredovale sve dok ne bi iscrpile resurse ili dok ih ne bi pogodio neki nasumični egzistencijalni rizik, poput ekološke katastrofe ili tehnološkog kvara, koji bi doveo do kolapsa.
Nakon toga, pojedina društva mogla su da se oporave. Uspjeh oporavka zavisio je od količine sačuvane tehnologije i resursa, ali i od brzine kojom je zajednica mogla da obnovi svoje kapacitete.
Udio vremena tokom kojeg civilizacija ostaje tehnološki aktivna istraživači nazivaju „radnim ciklusom“.
U simulacijama se taj udio značajno razlikovao – od oko 38 do 100 odsto vremena.
Dva scenarija, „Zlatno doba“ i „Izvan Edena“, nisu doživjela kolaps ni u jednom od sprovedenih testova. S druge strane, sedam od deset scenarija doživjelo je kolaps u svakoj simulaciji.
Primjer je „Život od zemlje“, čiji je radni ciklus iznosio svega 38 odsto. „Urobor“ je prolazio kroz periode pada i oporavka, ali je zadržao znatno veći radni ciklus od oko 87 odsto.
To sugeriše da razvoj tehnološke civilizacije možda nije jednosmjeran put – od kamenog doba do svemirskih letova, a zatim do konačnog nestanka.
Umjesto toga, civilizacije bi mogle prolaziti kroz isprekidane faze tehnološkog napretka, kolapsa i ponovne izgradnje.
To je važno i za potragu za vanzemaljskom inteligencijom, jer astronomi moraju „uhvatiti“ signal neke civilizacije upravo u periodu kada je ona tehnološki aktivna i emituje nešto što možemo detektovati.
Novi pogled na Drejkovu jednačinu
Istraživači su zbog toga uveli pojam „trajanja efikasne detekcije“.
Na taj način prilagodili su poznatu Drejkovu jednačinu, koja se koristi za procjenu mogućeg broja tehnoloških civilizacija u Mliječnom putu koje bi čovječanstvo moglo da detektuje.
Nova verzija uzima u obzir i periode tokom kojih civilizacija nije tehnološki aktivna.
Ako neka civilizacija, na primjer, samo 40 odsto svog vremena proizvodi tehnološke signale koje možemo da detektujemo, njen „prozor“ za otkrivanje mnogo je kraći nego kod civilizacije koja neprekidno emituje signale tokom istog ukupnog perioda postojanja.
Ako su dvije civilizacije aktivne samo povremeno, mogućnost da se njihovi periodi tehnološke aktivnosti vremenski poklope može biti veoma mala.
To pruža novi način razmišljanja o Fermijevom paradoksu i očiglednom nedostatku vanzemaljskih signala uprkos ogromnoj starosti i veličini svemira.
Šta ovo znači za čovječanstvo?
Model nudi i konkretnu pouku za Zemlju.
Od svih testiranih parametara, dva su imala najdosljedniji uticaj na to da li će civilizacija dugoročno ostati tehnološki aktivna: brzina kojom troši resurse i količina resursa koju može obnoviti nakon kolapsa.
Male promjene oko određenih pragova mogle bi dovesti do nesrazmjerno velikih promjena u dugoročnoj otpornosti civilizacije.
To upućuje na nekoliko mogućih pravaca: smanjenje potrošnje resursa, očuvanje znanja i infrastrukture i stvaranje uslova za što brži oporavak budućih generacija nakon velikih katastrofa.
Autori kao jedno od mogućih rješenja navode i decentralizovanu infrastrukturu, kao i svojevrsne „setove za oporavak“ nakon katastrofe.
Riječ je o pažljivo odabranim skladištima ključnih znanja iz oblasti poput poljoprivrede, medicine, energetike i komunikacija, koja bi mogla ubrzati obnovu društva nakon velikog kolapsa.
Kao stvarni primjer slične ideje navode Svjetski trezor sjemena na Svalbardu.
Važna ograničenja istraživanja
Ipak, istraživanje ima značajna ograničenja.
Simulacije su zasnovane na scenarijima razvijenim za Zemlju i koriste velike, pojednostavljene pretpostavke, uključujući linearni tehnološki napredak i unaprijed definisane stope iscrpljivanja resursa.
Modeli se takođe oslanjaju na ljudske društvene strukture i načine organizovanja. Vanzemaljska civilizacija mogla bi biti organizovana potpuno drugačije – čak i poput kolonije insekata.
Važno je i to da je istraživanje u trenutku objavljivanja bilo dostupno kao rad u predobjavi, odnosno da još nije prošlo stručnu recenziju.
Zato ovo nije predviđanje da će čovječanstvo propasti pa se ponovo uzdići, niti je dokaz da vanzemaljske civilizacije postoje.
Riječ je o modelu i misaonom eksperimentu koji pokušava da ponudi jedno moguće objašnjenje Fermijevog paradoksa koristeći pretpostavke o razvoju i opstanku tehnoloških društava.
A moguće objašnjenje je upravo ono koje se na prvi pogled čini najneobičnijim: možda svemir nije tih zato što u njemu nema drugih civilizacija, već zato što su one aktivne samo povremeno.
Ako se civilizacije razvijaju u ciklusima, između perioda tehnološkog napretka i dugih faza zastoja, onda je moguće da smo jednostavno rođeni u pogrešnom trenutku – i da drugi inteligentni svijet trenutno ćuti baš kao što smo mi nekada ćutali.