Navodeći lične razloge, Christian Schmidt podnio je pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija ostavku na mjesto visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini.
Podržavali su ga, i potvrdili navode iz njegovog izvještaja, brojne države, prije svega Ujedinjeno Kraljevstvo, dok su najglasniji u kritici bile Rusija, Srbija, ali i Kina.
U video poruci nakon sjednice Schmidt je indirektno priznao da je morao napustiti poziciju visokog predstavnika.
No, najinteresantnije i najznačajnije je bilo obraćanje predstavnice Sjedinjenih Američkih Država Tammy Bruce.
Ona je govorila o ulozi novog viskog predstavnika, budućnosti OHR-a i vremenu da lokalni lideri preuzmu odgovornost.
Između redova to je poruka kojom se najavljuje ubrzano zatvaranje ili razvlašćivanje OHR-a.
Adnan Čerimagić viši analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina u izjavi za Buku kaže kako izjava američke ambasadorice prije svega pokazuje da Washington danas drugačije gleda na ulogu OHR-a nego ranije.
Koncept koji se sve otvorenije nazire, dodaje, jeste ideja „suverene BiH“ u kojoj OHR postoji, ali ne djeluje kao institucija koja aktivno nameće odluke i upravlja političkim procesima kroz bonske ovlasti.
„Drugim riječima, OHR bi u budućnosti mogao imati više političku i simboličku nego izvršnu funkciju. To je značajna promjena u odnosu na period nakon rata, ali i u odnosu na pristup koji je postojao od 2021. godine“, kaže Ćerimagić.
Uviđa da iz američke perspektive očigledno postoji želja da se domaćim akterima prepusti mnogo više odgovornosti, uključujući i odgovornost za političke posljedice njihovih odluka.
Istovremeno, Washington želi zadržati određeni nivo međunarodnog prisustva i mogućnost političkog uticaja, ali bez stalnog korištenja bonskih ovlasti i direktnog intervencionizma.
„Problem je što još nije potpuno jasno gdje su granice te ‘nove faze’. Ne znamo da li ona podrazumijeva samo manju upotrebu bonskih ovlasti ili dugoročnu transformaciju OHR-a prema njegovom postepenom zatvaranju. Također nije jasno postoji li zajednička evropsko-američka strategija kako upravljati takvom tranzicijom. Upravo zato trenutno postoji dosta nesigurnosti i različitih tumačenja“, kaže Ćerimagić.
Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) ocjenjuje da je sjednica Savjeta bezbjednosti UN-a pokazala da Bosna i Hercegovina i dalje ostaje tema od međunarodnog značaja, ali i da međunarodna zajednica očekuje veću odgovornost domaćih političkih aktera.
“Posebno su važne poruke iz Sjedinjenih Američkih Država koje potvrđuju kontinuitet podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, ali i potrebu da domaće institucije preuzmu veću odgovornost za funkcionisanje države”, kaže Bećirović.
Dodaje da se izjava američke ambasadorice da OHR ulazi u novu fazu može tumačiti kao signal da međunarodna zajednica želi postepeno transformisati svoju ulogu iz direktnog upravljačkog faktora u više nadzornu i partnersku funkciju.
“To ne znači gašenje OHR-a niti povlačenje međunarodne zajednice, već pokušaj da se domaće institucije i politički lideri više obavežu na odgovornost i provođenje reformi. Nova faza podrazumijeva vjerovatno manje intervencionizma, a više političkog pritiska, diplomatskog nadzora i insistiranja na evropskim integracijama, vladavini prava i institucionalnoj stabilnosti. Međutim, međunarodna zajednica će zadržati mehanizme zaštite Dejtonskog sporazuma ukoliko dođe do ozbiljnijih destabilizacijskih procesa”, smatra Bećirović.
Jesu li lokalni lideri spremni preuzeti odgovornost?
Od završetka rata tokom kojeg je poginulo više od 100.000 osoba, potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma i uspostavljanja postdejtonskih institucija BiH je imala snažnu međunarodnu superviziju.
U takvog okruženju bh. političari su se uglavnom bavili sami sobom, ličnim bogaćenjima, konstantnom predizbornom kampanjom, a za državu nisu previše brinuli. Imali su bejbisitera – visokog predstavnika.
Svi su saglasni da to mora prestati i da preplaćeni političari moraju početi zarađivati svoje plate, a SAD su, kao sila koja se najviše pita o budućnosti BiH, izgleda odlučile da se to treba desiti čim prije.
Sada je ključno pitanje da li SAD idu prebrzo odnosno jesu li domaći političari koje je odlazeći visoki predstavnik nazvao smećem spremni samostalno voditi državu.
„Realno gledano, BiH je već imala period u kojem OHR nije igrao značajnu ulogu. Između 2011. i 2021. bonske ovlasti nisu korištene, a OHR je bio mnogo manje prisutan u svakodnevnim političkim procesima. U tom periodu BiH se nije raspala, nije došlo do nasilnog urušavanja ustavnog poretka niti do ozbiljnog sigurnosnog kolapsa“, kaže Ćerimagić.
Priznaje da društveno-ekonomska bilanca tog perioda nije impresivna. Nije ostvaren značajan napredak u borbi protiv korupcije, vladavini prava ili reformama. Neki bi čak uvjerljivo argumentovali da se situacija u određenim segmentima pogoršala.
„Međutim, važno je postaviti pitanje koliko je BiH u tome zaista bila drugačija od susjednih zemalja koje nisu članice EU ili NATO-a, poput Srbije. Teško je tvrditi da je stanje bilo značajno lošije, a u nekim aspektima BiH je možda čak pokazivala i veću otpornost i pluralizam“, kaže sagovornik Buke.
Nakon dolaska Christiana Schmidta na poziciju visokog predstavnika BiH je prošla ozbilje krize, nasrtaje na ustavni i institucionalni okvir.
„Prvo tokom 2021. i 2022. godine, a zatim ponovo u martu 2025. godine. Međutim, ni tada ključ odbrane nisu bili OHR ili bonske ovlasti. Ključnu ulogu odigrale su domaće institucije, zatim opozicija, građani i privreda u Republici Srpskoj, kao i grupa stranih država koje su koordinisano reagovale političkim, ekonomskim i drugim mjerama“, dodaje Ćerimagić.
To je, smatra, najvažnija lekcija posljednjih godina iz koje učimo da stabilnost BiH danas više zavisi od unutrašnje političke i društvene otpornosti, kao i od spremnosti međunarodnih partnera da zajednički djeluju, nego od samog OHR-a.
„Ako se američka vizija novog OHR-a zaista bude provodila u praksi, onda će i svaka buduća kriza zavisiti upravo od te kombinacije domaćih aktera i međunarodne podrške, a mnogo manje od bonskih ovlasti ili intervencija visokog predstavnika“, kaže analitičar.
Bosna i Hercegovina formalno mora biti spremna za preuzimanje pune političke odgovornosti, jer nijedna država ne može dugoročno funkcionisati pod međunarodnim tutorstvom, kaže Bećirović.
Međutim, suštinsko pitanje nije samo institucionalna spremnost nego politička zrelost domaćih lidera.
“Nažalost, i dalje svjedočimo snažnim političkim podjelama, blokadama institucija i retorici koja često proizvodi nestabilnost umjesto kompromisa. Upravo zbog toga međunarodna zajednica još uvijek smatra da je njeno prisustvo potrebno kao faktor stabilnosti. Bosna i Hercegovina ima kapacitet da preuzme punu odgovornost, ali je za to potreban minimum političkog konsenzusa o budućnosti države, evropskom putu i funkcionalnosti institucija”, zaključuje naš sagovornik.
Bez toga će međunarodni faktor i dalje ostati važan korektivni element političkih procesa u zemlji.