Prije četiri dana održan je još jedan gradski fudbalski derbi.
Kvalitetom igre, tradicijom i slično ne bih se zamarala, ali bih skrenula
pažnju na jedan aspekt koji me se direktno tiče. Nazvala bih ga šamar javnom
gradskom prevozu koji je svakako na samrti. Nije da se nije dešavalo ranije da
se javni gradski prevoz obustavi prije ili poslije derbija na izvjesno vrijeme.
Da će nam uskratiti posljednji tramvaj koji sa Baščaršije za Iidžu kreće u
23:30, toliku okrutnost nisam očekivala. Pa huligani… Grad kojem redovno
odvijanje javnog gradskog prevoza paralizuje dvadest nadobudnih mladića je
jadan grad!
Ne živim u centru grada, a to značajno utiče na moju
ovisnost od javnog gradskog prevoza. Nije da nisam probala nešto promjeniti,
nažalost moji pokušaji su ostali nerealizirani, a moj očaj neshvaćen. Na upit
koji sam uputila ministarstvu saobraćaja KS prije neke dvije godine nikada
nisam dobila odgovor. Šta su preduslovi da se uspostavi autobuska ili
tramvajska linija koja će voziti čitavu noć, nikada nisam saznala. Ako se
pozabavimo JKP GRAS (preduzećem koje obavlja javni gradski prevoz), u
istraživanju pod nazivom “Monitoring
javnih usluga u općinama Kantona Sarajevo” iz 2013. godine koje je
sproveo CPI se navodi:
“Prema relevantnim podacima Ministarstva saobraćaja KS,
u voznom parku GRAS-a od 93 donirana vozila samo su 33 tehnički ispravna. Od 18
tramvaja koja su dobijena na poklon tehnički je ispravno sedam, od 57 autobusa samo 19 je tehnički ispravno, a od 16
doniranih minibusa ispravno je tehnički sedam, a u voznom stanju su i dva
donirana trolejbusa. U saobraćaju su dnevno u opticaju 144 vozila od kojih 47 tramvaja, 21 trolejbus, 50 autobusa i 26 minibusa.
Uzimajući u obzir broj vozila koja stoje ovom preduzeću na raspolaganju,
broj potrebnih radnika se procjenjuje na 600 (prema riječima ministra
saobraćaja), a, do septembra 2013. godine bilo je zaposleno 1.750 radnika.
Budući da sistematizacija u ovom preduzeću
nije rađena od 2000. godine, a evidentan je višak radne snage, ovom
preduzeću u narednom periodu predstoji izrada prijedloga pravilnika o
unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te izrada programa
zbrinjavanja eventualnog viška zaposlenika.”
U istom istraživanju oblast javnog gradskog prevoza je
ocijenjena kao jedna od najneuređenijih i najmanje kvalitetnih: “Usluga sa
kojom su građani svih općina u Kantonu Sarajevo (u kojima je vršeno
istraživanje), najmanje zadovoljni je usluga javnog prijevoza koju pruža
Kantonalno javno komunalno preduzeće GRAS.” Naknadno je usluge javnog
gradskog prevoza počeo da pruža i Centrotrans-Eurolines Sarajevo, što je
dijelom poboljšalo stanje na terenu ali ne značajno. Pogotovo se ništa nije
promijenilo po pitanju javnog gradskog prevoza u periodu od 23:30 do 5:30, kada
se isti ne obavlja. Pored toga, dugovi se nastavljaju gomilati i svako malo smo
pod prijetnjom totalnog kolapsa javnog gradskog prevoza. A nadležni i odgovorni
za nesavjesno poslovanje i enormne gubitke mudro šute dok im ne počne goriti
pod tabanima.
Neke uređenije zemlje o javnom gradskom prevozu razmišljaju
strateški što je u totalnoj suprotnosti sa “spašavanjem davljenika kojem
spasa nema” odnosu odgovornih u kantonu Sarajevo. Činjenica da grad, a
samim tim i kanton koji kuburi sa zagađenjem (dobrim dijelom uzrokovanim korištenjem
osobnih automobila) ne uzima u razmatranje poboljšanje kvaliteta usluga javnog
gradskog prevoza s ciljem da bi se riješilo više problema, ne ostavlja nam
izbora da se (ne) zapitamo ko nam to o glavi radi. Zemlje kao što su: Švedska,
Italija, SAD, Estonija, Brazil, Tajland itd. (spisak možete naći ovdje) uvele su besplatan
javni gradski prevoz, što je dobar pokazatelj da se i o toj opciji treba
razmišljati. Besplatan javni gradski prevoz otvorio bi nove perspektive o
kojima lokalni vizionari ograničenog kapaciteta nisu ni razmišljali!
Ukoliko želite saznati više o prednostima besplatnog javnog
prevoza, preporučujem da pročitate Besplatan
javni prevoz – benefit za ceo grad objavljen 2014. Između ostalog, tamo
ćete naći: “Smanjenje intenziteta automobilskog saobraćaja i veće
korišćenje javnog prevoza, koji zauzima daleko manje prostora, oslobodilo bi
delove ulica i one bi se mogle prenameniti za nove biciklističke staze, pešačke
zone ili se pretvoriti u zelene površine. Trenutno su gradovi potpuno
dehumanizovani, planiraju se i prave za automobile, a ne za ljude i korisnike
drugih vidova prevoza.”