Iako gotovo polovina mladih ljudi u Bosni i
Hercegovini, njih 51,5% žele napustiti svoju zemlju, Marinko Cvjetković iz
Petrova je odlučio da ostane na svom ognjištu i pokrene vlastiti biznis. Uz
iskustvo bivanja u inostranstvu i činjenicu da je od njegovih 15 drugara samo
četvoro danas u Petrovu, on marljivo radi kao dimnjačar, stvarajući
pretpostavku života za sebe i svoju porodicu.
„Želja i volja za dokazivanjem da se i ovdje
može živjeti ostavile su me na svojoj rodnoj grudi. I ovdje se može zaraditi i
dobro živjeti, a ne samo u Evropi.“- priča Marinko.
Ovoj odluci je doprinijela i karijera
fudbalskog sudije savezne kategorije, jer poslije toliko zalaganja, truda i
odricanja, Marinku je bilo žao da sve to napusti i ode vani, krenuvši
ispočetka. Kada je dao otkaz na poslu koji je radio, uz nekoliko prethodnih
odbijenica na Policijskoj akademiji, odlučio se za pokretanje vlastitog
biznisa. Iako su djed i otac vjerovali u njega, majka je bila skeptična priča
Marinko, no ideja je realizovana i on vodi svoj obrt već tri godine. Umjesto
državnog posla koji je sanjao, Marinko je odlučio da postane preduzetnik,
Dimnjačar „Praško“. Svoj posao opisuje kao spoj tradicionalnog i modernog, jer
je zaboravljenom zanatu, uz savremeni pristup, tehnologiju i marketing dao novo
ruho.
„Ideja se rodila iz potrebe da pomažem
starijem komšiluku. Mnogo mladih se odselio iz Petrova, ljudi su stari i nisu
mogli sami sebi nešto uraditi. Ja sam bio najmlađi u stambenoj zgradi i jedini
sam smio da se penjem po krovu i čistim dimnjake. U međuvremenu se javila želja
za novim saznanjima, potrazi alata, usavršavanju i malo po malo hobi sam
pretvorio u biznis od kojeg živimo supruga i ja.“- priča naš sagovornik.
Marinku u poslu pomaže njegova
petnaestogodišnja sestra, koja je s njim krenula kako bi mu pravila društvo u
vožnji, a onda je naučila mnogo toga i sada je sposobna i sama da očisti
dimnjak. Stalno je s njim, osim kada ima školske obaveze i trening.
Dimnjačarstvo, kao i većina starih zanata kod
nas su zanemareni i izumiru. U Republici Srpskoj ima samo nekoliko
registrovanih dimnjačara. Mladi se slabo odlučuju da budu kovači, krojači,
obućari, uradi… uprkos potrebi tržišta. Iako veliki broj mladih ljudi nakon
srednje škole upiše i završi studije, ne mogu svi da se zaposle u struci za
koju su se školovali.
„Ljudi ne vole da se isprljaju i da budu u prašini.
To utiče i na zdravlje, ali postoje maske kojima se možete zaštititi. Mladi
uglavnom misle da je sreća sjediti u kancelariji za kompjuterom i da je to
uspjeh u životu. Ne kažem da nije i ne osuđujem nikoga, jer svi imaju pravo na
svoj izbor, ali zanat je zanat.“- kaže Marinko.
Budući da je prvi dimnjačar u svojoj okolini,
zanat je morao učiti kod kolege Jadranka Đurića iz Brčkog koji mu je pokazao
prve dimnjačarske korake, kao i pokojnog kolege Selima Ekmečića iz Sarajeva, te
Demira Halimića iz Zenice, uz završavanje škole. I Udruženje dimnjačara u BiH
koje broji oko 20-ak članova mu je pomoglo u nabavci opreme i sticanju dimnjačarskih
vještina. Kao i sva ostala tehnologija, čišćenje dimnjaka je napredovalo. Radi
se savremenim alatom s najniže tačke na dimnjaku, bez penjanja na krov i
spuštanja kugle kroz dimnjak, bez prljanja i prašine. Rijetke su situacije na
kojima se današnji dimnjačari penju na krov, priča Marinko.
Govoreći o izazovima sa kojim se susretao
tokom pokretanja biznisa, Cvjetković kao najveći problem ističe to što država
nema sluha za mlade preduzetnike. On je odbijen sa Zavoda za zapošljavanje zbog
nedostatka finansijskih sredstava, što je po njegovom mišljenju pregrub
odgovor, s obzirom na to da dimnjačarska djelatnost postoji u Zakonu BiH i RS-a
i definisane su stavke o dimnjačarskoj djelatnosti, odnosno obavezi čišćenja
dimnjaka. Kada je dobio odbijenicu od Zavoda, uputio je svojoj opštini dopis za
doniranjem sredstava za nabavu alata, ali je i tu odbijen. Na razumijevanje je naišao
kod Omladinske banke BiH, gdje je
aplicirao za pokretanje biznisa i dobio jedan grant od 2 000 KM, a kasnije
dodatni od 3 000 KM. To je bio dovoljno za nabavku jednog dijela alata, a za
ostalo je trebalo mnogo ulaganja, jer samo jedna dimnjačarska kamera košta 16
000 KM, a na početku biznisa potreban je alat, automobil, sredstva za marketing
i još mnogo toga.
Veliki izazov za našeg sagovornika je i bila
administracija prilikom registrovanja obrta, jer se dugo čeka na određene
papire i dozvole, po koje se lično mora ići, a sve to oduzima vrijeme koje bi
on proveo na terenu.
Svake zime svjedočimo velikom broju požara
koji se dese zbog zapaljenih dimnjaka. Naš sagovornik ističe da na čišćenje
dimnjaka treba gledati kao na registraciju automobila, jer je jednom godišnje
bolje izdvojiti određena finansijska sredstva za čišćenje, nego da jedna
vatrena stihija proguta sve što su ljudi godinama stvarali. Dimnjak je potrebno
čistiti jednom godišnje, a neke i češće, zavisno od načina i vrste loženja.
Problem je i što ljudi peći za loženje tretiraju kao kontejnere za smeće i u
njih lože sav otpad, a tu je i pojava vlažnih drva, koja se najmanje 3 godine
trebaju sušiti, prije upotrebe. U odnosu na zemlje Evrope, kod nas je svijest o
čišćenju dimnjaka izrazito mala.
„U mom mjestu su se za pet dana desila tri
zapaljenja dimnjaka. Dva su prošla bez posljedica, no jednom komšiji su
ispucali zidovi u kući, uz urušenje dimnjaka. Čovjek je i sam na kraju rekao da
dugo nije čistio dimnjak.“- kaže Marinko.
Iako je moderan dimnjačar, ljudi se i dalje
hvataju za dugme kada ga vide i otkidaju mu dugmad s bluze, u vjeri da će
nekome donijeti sreću. Njegova poruka za sve mlade je da shvate da nije sva
sreća u Eurima i tuđem svijetu, jer kako kaže, tamo ljudi ostavljaju mladost
gradeći drugu državu, a ne svoju.
„Volio bih da što više mladih ovdje pokuša
pokrenuti vlastite biznise i ostane sa svojim roditeljima i porodicom, na
svom.“- poručuje Marinko.