Stvarno je teško nešto napisati o Trebinju, a da nije u superlativu. Jer, to toplo sunce, vedro plavo nebo, ponosni Leotar, bistra Trebišnjica, miris mora, ljudi… sve vas to osvoji, otme od realnosti i zarobi u neki svijet fantazije.
Pogled sa Crkvine, kafa pod platanima, mirisi i graja jedinstvene tržnice. Šetnja starim gradom, pivo u Azaru, pica kod Gara, kup u piceriji, svirke u Anderu. Opuštanje na Bregovačkom, šetnja s mosta na most, pa onda i Arslanagića most, riba na Studencu, vino, sir iz mjeha, smokve, šipak… Ma, ovako bih mogao do sutra.
Na svakom mjestu nešto vas oduševi. Svojom ljepotom Trebinje vas omađija i omami ne dopuštajući vam da pogledate malo dalje i dublje, te zagrebete ispod blistave površine.
Jednostavno, ovaj grad ostavlja bez teksta, zabljesne vas i u svakom trenutku uspije odvratiti od onog svakodnevnog.
A mi smo baš zbog toga i došli na jug. Zbog onih životnih priča koje nama, turistima u najjužnijem nam gradu, uvijek promaknu.
Iskreno, i nakon 10 godina od moje prve posjete, ne mogu da se otrgnem od onog osjećaja koji u meni budi ulazak u ovaj grad. Jer, nije važno sa koje strane dolazite, Trebinje vas svaki put zapljusne svojom ljepotom.
Tako je bilo prvi put kad sam se susreo sa Trebinjem, došavši iz Dubrovnika, a tako je i ovaj put, iz pravca Ljubinja.
I možda se baš tu primijeti prva loša stvar koju uvijek zanemarujemo kad dolazimo u ovaj prelijepi grad, a sa kojom Trebinjci moraju da žive.
Putevi.
Kriminalno loši. Posebno onaj prema Ljubinju u susretu sa kojim ni kamen u bubregu nema šanse.
Ipak, poslije sat i po truckanja, dočeka vas oaza mira u manastiru Tvrdoš, a nešto dalje i novootvoreni Grad sunca, pa se put lako oprosti.
Kad pomenusmo Tvrdoš, u Trebinju morate posjetiti i Hercegovačku Gračanicu, te manastire Duži, Zavala i Dobrićevo, koji čine dio turističke ponude ovog grada, one vjerske.
Idemo dalje. Druga stvar su cijene.
Parking je najskuplji u RS. Piće i hrana u skladu sa turističkim afinitetima grada. Cijene stanovanja iznad prosjeka. Stanovi, koje najviše kupuju gastarbajteri, već su prešli cifru od 1.500 KM po kvadratu, a negdje dostižu i 2.000.
Poslije Sarajeva i Banjaluke, definitivno jedan od najskupljih gradova u BiH.
Treći utisak je fenomen “radnog mjesta”.
Kad prestanete da budete turista i počnete slušati priče i brige ljudi koji ovdje žive, vidite koliku ulogu igra hidro-energetski sektor u ovom gradu. Nekako se sve želje prosječnog Trebinjca svedu na jednu – posao u Hidroelektranama na Trebišnjici.
A da biste dobili takav posao u tom istom HET-u ili Elektroprivredi, pa na kraju i gradskoj upravi, ako ne može ništa bolje, kao i svugdje u ovoj zemlji morate biti stranački naklonjeni jednoj opciji. U slučaju Trebinja, to je SNSD.
Inače, kad smo već kod SNSD-a i političara, mogu da kažem da je možda i najjači utisak na mene ostavila ta podređenost i potčinjenost ovog grada lokalnoj politici.
Naravno, znam da se ovo dešava u mnogim opštinama i gradovima, te da je svugdje prvo partija, pa onda sve ostalo… ali, vjerujte, Trebinje je priča za sebe.
Jer, u Trebinju je politika ušla u sve pore. Možda najbolje da vam “nacrtam”.
Jedne večeri, tokom našeg boravka u Trebinju, održavao se maskenbal. Znači… maske, djeca, muzika, mažuretke… i pregršt stranačkih funkcionera. A onda, na sve to dolazi konobarica restorana u koji smo sjeli i pita: “Jeste li i vi SNSD- učesnici?”
Mislim da je ovo jasan primjer partija i politika pokušava “progutati” ovaj grad.
Ali da ne bi bilo da pričamo ubudale, porazgovarali smo sa novinarkom iz Trebinja Nedom Petković, koja nam kaže da je ovaj grad već neko vrijeme zarobljen u okove lokalnog politikanstva i da su ljudi nesvjesno pristali da budu žrtve takve politike.
“Ljudi se plaše da govore i kritikuju jer misle da će imati nekih posljedica, da će ostati bez posla, da neće dobiti posao, da će ih neko kazniti… Sa druge strane, ljude je i sramota požaliti se da imaju probleme, a tek da kažu da je za njih kriv onaj ko je na vlasti…”, priča nam Neda.
Ona objašnjava da je politika ušla u sve pore društva. Kako kaže, o politici bistre i politikom se bave svi.
“U Trebinju ćete na svakom koraku čuti kako se priča ko je u stranci, ko se zaposlio preko stranke, ko radi za stranku, a tome je najviše doprinijelo to zapošljavanje u energetski sektor. Naravno, sve se to radi posredstvom glavnih ljudi ovdašnjeg SNSD-a. I to je ogroman problem. Posebno se mladi ovdje okreću političkim partijama, a situacija je politički izrazito napeta. Ovdje ko god dođe ostane u šoku koliko je napeta atmosfera među ljudima, običnim narodom. Ljudi su toliko opterećeni sa tim”, rekla je Neda.
Kako kaže, Trebinje je lijep grad za život, ali pod uslovom da imate posao, ili bolje reći, dobro plaćen posao.
“Problem je što svi teže da rade u državnim firmama. Poenta je zaposliti se u HET, u Elektroprivredu, Gradsku upravu koja je prenatrpana. Razmišljanje mladih je takvo da žele da se zaposle u državnu firmu, jer samo tako su sigurni da mogu da obezbijede sebi neke potrebne uslove. I čudo je koliko ovdje ljudi čeka na neki posao, ali su zato kafići prepuni”, kazala je Neda.
Prema njenim riječima, atmosfera u Trebinju se svakodnevno podgrijava i putem medija mnogo više nego u nekim drugim mjestima, pa zbog toga ovaj grad od 30.000 stanovnika ima preko 20 portala.
“Mediji kod nas niču kao gljive poslije kiše, a većina ih je finansirana od strane partija. Mogu slobodno da kažem da ovako nije ni u Banjaluci, koja je pet puta veća”, priča Neda.
Ipak, kad se čovjek nekako izoluje od političke svakodnevnice koja prožima ovaj grad, može lako da vidi uspjehe ljudi koji nekako ostaju u drugom planu u najezdi mladih partijskih direktora, funkcionera, odbornika…
Mlade ljude koji su se nakon završenih fakulteta vratili u ovaj grad i pokrenuli uspješne poslove, perspektivne umjetnike, uspješne sportiste, uporne i tvrdoglave ljude koji istrajavaju u ostvarenju svojih snova, poštene privrednike, požrtvovane ljekare, vrijedne i nagrađivane učenike i studente.
Sa tim se slaže i Neda, koja kaže: “Ima šanse za one koji će biti uporni. Mnogo je teško bez podrške politike, oko koje se sve vrti, ali postoji ovdje potencijal za ljude koji hoće da realizuju neke svoje ideje. Samo je bitno da istraju i preskoče sve prepreke koje im se podmeću.”
Zbog pomiješanih osjećanja i utisaka o Trebinju, ali i želje da ne budemo subjektivni, odlučili smo da porazgovaramo sa nekim ko bi nam mogao dati malo bolji uvid u ono šta je Trebinje i ljudi u njemu.
A ko bi nam to bolje mogao opisati nego najpoznatiji naturalizovani Trebinjac vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.
Da ona zaslijepljenost ljepotom ovog grada nije samo lični utisak, uvjerile su me riječi vladike Grigorija, koji kaže da je Trebinje – kao ekonomski, privredni i kulturni centar jugoistočne Hercegovine – nesumnjivo najrazvijeniji grad u ovom dijelu regije i jedan od najljepših gradova u BiH.
Kada smo razgovarali o onome šta jeste i šta nudi Trebinje, vladika Grigorije mi je rekao kako je uvjeren da, kao što ljudi mogu posjedovati neku posebnu energiju koja privlači i plijeni sve oko sebe, tu istu energiju mogu imati i gradovi.
Prema njegovom mišljenju, Trebinje je nesumnjivo jedan od onih gradova koji posjeduju naročitu vrstu energije, koja ga čini primamljivim i privlačnim za mnogobrojne turiste i putnike namjernike.
“Nerijetko možete čuti kako oni koji posjećuju Trebinje turistički govore da bi voljeli da se u njemu trajno nastane, da tu provedu svoj životni vijek. To je uistinu grad ‘po mjeri’ čovjeka, a pod tim podrazumijevam činjenicu da je to mali grad u kojem gotovo svaku razdaljinu možete savladati pješke, dok opet, s druge strane, premda nevelik, ipak nudi mnogobrojne sadržaje, što je posebno slučaj u posljednjih nekoliko godina.“
On se osvrnuo i na same ljude koji žive u ovom gradu, a koji su možda i jedno od najvećih blaga ovog kraja. Jedinstveni…
“Što se pak Trebinjaca tiče, uvijek treba imati na umu podneblje, taj čuveni hercegovački krš, koji je oblikovao njihov mentalitet i karakter. Od davnina su Hercegovci, pa samim tim i Trebinjci, bili primorani da se bore za opstanak na tom kršu, da se dovijaju na razne načine kako bi preživjeli. Ta njihova sposobnost postala je neizostavni dio njihovog karaktera, utisnuvši se u njega trajno, pa su stoga Hercegovci nerijetko vrlo sposobni, snalažljivi i pametni ljudi. Istini za volju, postoji izvjesna doza opreza i zatvorenosti kada je u pitanju odnos prema onima koji dolaze sa strane, ali i to se vremenom mijenja i oni postepeno postaju znatno otvoreniji i prijemčiviji za spoljne uticaje”.
Kad već govorimo sa vladikom Grigorijem o Trebinjcima, moram da kažem da sam uspio da primijetim da su ovi ljudi veoma privrženi tradiciji, drže do običaja i vjere, ali ono što je i te kako zanimljivo i što “upada u uho” jeste da im je zaklinjanje u sve što ima veze sa vjerom neizostavan dio svakodnevnog rječnika. Znači, u pet rečenica najmanje jednom.
“Krsta mi”, “Boga mi”, “Ostroga mi”, odjekuje na sve strane kad hodate Trebinjem, a nisu ni rijetke one nešto orginalnije, lokalne, poput “Goričkog mi pravca” (put prema Nikšiću).
Ali da nastavimo sa razgovorom koji smo vodili sa vladikom. Da bismo bolje upoznali način života u Trebinju, zamolili smo vladiku da nam pokuša raščlaniti prednosti i mane života u ovom gradu.
Naravno, prednosti je mnogo više.
“Svakako da se u njegove prednosti ubraja položaj. Prije svega imam u vidu blizinu jadranske obale, ali i činjenicu da se nalazi u neposrednom susjedstvu dvije države. Potom su to i klima, te izvjesna ‘ušuškanost’ svojstvena manjim gradovima, a koja je idealna za miran porodični život i podizanje djece izvan vreve i užurbanosti velegrada. Trebinje je savršeno mjesto za život i kada su u pitanju ljudi u zrelim godinama, koji žele da posljednje decenije svog života provedu u omanjem mjestu, pogodne klime i prijatne spoljšnjosti. Kada je riječ o manama, ne pada mi na pamet mnogo njih, ali jedna zasigurno jeste ta što Trebinje doslovno utihne i opusti u toku zimskih mjeseci, kada se posjete turista prorijede, a omladina se vrati u gradove u kojima pohađa studije. Međutim, ta atmosfera se već s prvim proljetnim danima mijenja i grad i ljudi u njemu ožive i sve počinje poprimati užurbaniji i dinamičniji ritam”, ispričao nam je vladika Grigorije.
Za taj ritam su i te kako zaslužni mnogobrojni kulturno-umjetnički događaji koji se održavaju pretežno ljeti i zbog čega se često Trebinje naziva i gradom kulture, što on i jeste ako poredimo lokalne zajednice u BiH ovakve veličine.
Moramo priznati da se u ovom gradu svakog ljeta nešto dešava. Da ovaj grad posjećuju najveći umjetnici svijeta, poznati režiseri, glumci…
Ipak, koliko se u Trebinju ima razumijevanja za lokalce koji stvaraju i rade u kulturi u ovom gradu, pitali smo Trebinjku i glumicu Mariju Đajić koja je poznata kao žestoka kritičarka svih anomalija najjužnijeg nam grada.
“Moram da se javno suočim sa tom bolnom istinom i kažem da Trebinje nije grad kulture, ali ipak ima sve bogomdane predispozicije da jednoga dana to i postane. Taj dan je poprilično daleko, jer ne postoji jasan plan razvoja kulture, ova vlast je kao i sve prethodne odlučila da ućari na kulturi. Ovdje prosto vlada podanička politika, a znamo da podanički duh rađa provinciju. Oni koji bi trebali da se brinu o kulturi uglavnom su potpuno nekompetentni da zauzimaju te pozicije, pa shodno tome gledaju samo gdje i kako udjenuti sebe, dakle svoju korist stavljaju ispred opšte dobiti, tako da svaka tema u vezi sa razvojem kulture u kojoj se oni ne mogu finansijski ‘ugraditi’ biva osuđena na propast”, ispričala nam je Marija, koja se često suprotstavljala nametanju jednoumlja, te pokretala razne aktivističke inicijative.
Kaže da se na ovakav način može postići dosta toga, ali nažalost u Trebinju nema mnogo istomišljenika ili bar onih koji bi to javno pokazali. Zato smo sa njom odlučili provjeriti koliko je u ovom gradu razvijena alternativna scena, ali i koliko su mladi ljudi spremni na bunt, na promjene.
“Ovdje ne postoji nijedan vid alternativne umjetničke scene”, tvrdi Marija, koja za to krivi uljuljkanost mladih ljudi, posebno onih inteligentnih i sposobnih, koji su ostali da žive u Trebinju i konzumiraju „pilule za lilule“.
“Lakše je odraditi se nečim i stornirati um, podići se na veći level ljubavi, nego uključiti te moždane vijuge i suočiti se sa sobom i društvom u kojem živiš. Lakše je baciti šuplju nego kazati šta misliš. Lakše je ići linijom manjeg otpora, utabanom stazom, ne zamjeriti se”, poručila nam je Marija, za koju je Trebinje, pored svega što je ispričala, izvor nepresušne inspiracije, mali umjetnički raj iz mašte.
Ili kako nam je na kraju rekla: “Trebinje je sunčana, kamena i vjetrovita priroda koja daje neopisivu snagu i hrabrost. Kad god pomislim na Trebinje, prve asocijacije su mi ljubav, porodica, prijatelji i plavo nebo, a to se nikad ne napušta.”
I tu je 100 odsto u pravu.
Jer, kad na kraju sve saberemo i oduzmemo, Trebinje je definitivno grad u kojem biste se jednog dana skućili i koji nikad ne biste napustili.
Na stranu sve, Trebinje je jednostavno grad koji ima budućnost, i to veoma svijetlu.
Ili kako sam to negdje pročitao, a veliki Momo Kapor zapisao: “Trebinje nije ni selo ni metropola. Ono je metafora, san! Ono je jedna svetla tačka u životu Hercegovaca, ono je mesto koje sanjaju da će se u njemu nastaniti onda kada budu ostarili. Trebinje je mediteran.”
Pročitajte još:
BUKA U HERCEGOVINI – GACKO, GRAD SA ROKOM TRAJANJA: Život se dešava negdje drugdje za ove ljude