Lejla Huremović, članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa za BUKU govori o kompanji „Iza zidova margine“ u okviru koje su objavili preko pedeset iskustava iz LGBTIQ+ zajednice iz BiH o tome kako je pandemija dočekana, te kakve je probleme i potrebe donijela. Lejla nam govori i o planovima Povorke ponosa koja je danas najavljena za 14. avgust u Sarajevu.
Bh. povorka ponosa je pokrenula kampanju Iza zidova margine, koliko ste priča objavili u okviru ove kampanje i koji je cilj ove kampanje?
Objavili_e smo preko pedeset iskustava iz LGBTIQ+ zajednice iz BiH o tome kako je pandemija dočekana, te kakve je probleme i potrebe donijela. Ovom kampanjom smo željeli_e da vratimo javni prostor i nama. Pandemija je ponovo učinila naša iskustva nevidljivim i potisnula još više naše živote na marginu. Želeli_e smo da damo glas našoj zajendici, da se čuje kako smo to mi doživjeli_e pandemiju, lockdown, izolaciju, strah od zaraze, strah za bližnje i slično.
Koji su, prema ovim ličnim pričama, najveći problemi LGBTIQ zajednice?
Pored svih nedaća koje su zadesile sve osobe u BiH, od tog straha od nepoznatog virusa, nezaposlenosti, straha za bliske ljude i za sebe, LGBTIQ osobe su imale i niz specifičnih problema koje su dodatno pogoršalje mentalno zdravlje i skučile naše živote. Ti problemi su se kretali od činjenice da su neke LGBTIQ osobe usljed zatvaranja škola, fakulteta, rada od kuće ili zbog dobijanja otkaza, bile primorane vratiti se u domove svojih roditelja, kojima mahom nisu aut, a ako i jesu onda nerijetko nailaze na nerazumijevanje i osudu. U takvom okruženju provoditi dane i mjesece bez da imate mogućnost da budete ono što jeste je bilo preteško. Skrivanje i potiskivnje identiteta, ili pak suočavanje sa roditeljima, značilo je neku vrstu nasilja. Bilo je tu i fizičkog, psičkog, ekonomskog i drugih vrsta nasilja. Neke osobe su izbačene iz kuće, dok se drugima prijetilo izbacivanjem ako budu dijelili svoju autentičnost. S druge strane, zbog zatvaranja svega, izgubili smo i ono malo prijateljskih mjesta gdje se zajednica socijalizirala. LGBTIQ događaja gotovo da nije bilo van online sfere, pa je dodatno dovelo do otuđenosti, povlačenja, anskioznosti i asocijalnosti.
Koliko je važno pričati o ovim temama da bi se upravo prešao taj zid margine?
Jedino rješenje jeste stalno pričati, podizati vidljivost. Neophodno je biti na ulici, vidlivo, jer jedino tako možemo doči do nivoa da kada se dese ovakve ekstremne situacije, ne završimo u potpunoj nevidljivosti bez ikakvog sistema podrške. Samom ovom kampanjom prelazimo zidove margine, čak i kad su LGBTIQ osobe potpisane pseudonimom. To zaista mnogo govori o stanju naših prava i strahu od nasilja. Iako je autovanje veoma važna karika u ovoj borbi, mi prihvatamo svačiji put i iskustvo, i bivamo podrška u shvatanju važnosti autovanja. A ono kao takvo je neminovno i neizbježno i samo je pitanje vremena kada će biti sve učestalije da se mi, LGBTIQ osobe, autujemo. A tome će uveliko da doprinosti naša vidljivost i izlasci na ulicu kroz povorku ponosa.
Prema vašem iskustvu koliko je važna podrška porodice LGBTIQ osobama, kako porodice LGBTIQ osoba ovim temama?
Svakome je važna podrška porodice, u bilo čemu u životu, a pogotovo LGBTIQ osobama koje često nailaze na izostanak podrške i u drugim sferama – u školi, u obrazovnom sistemu, institucijama, među kolegama_icama… Kada bi postojalo više roditeljske podrške bio bi mnogo lakši i proces autovanja i življenja. Ali i ti se krugovi polako otvaraju, na prvoj povorci su sa nama šetale mame, i nadamo se da će ove ili budućih godina sve češće i više biti naših porodica. Zajedno i ujedinjeno ćemo svi i sve biti jači_e i sretniji kao društvo u konačnici.
Ove godine izlazite na ulicu 14. avgusta, pandemija je usporila taj izlazak na ulicu, da ponovimo koliko je važan taj izlazak na ulicu i koji su to problemi sa kojima se vi kao protestni skup suočavate?
Da, pandemija je ostavila mnoge posljedice, pa je i sam aktivizam usporen i otežan. U našoj državi, iako se na prvu ne čini tako, ali nije ni malo lako izaći na ulicu ako vaš protest nosi predznak LGBTIQ. I tokom prve a i druge godine smo bili suočeni sa neravnopravnim tretiranjem od strane MUP-a KS u odnosu na druge proteste u Sarajevu. Od nas se tražilo da mi kao orgnaizatori_ce obezbjedimo dodatne mjere sigurnosti, što je suludo jer mi prije svega izlazimo na ulicu jer od institucija zahtjevamo zaštitu, a onda nam oni poruče da možemo biti ono što jesmo, ali da moramo platiti. Sada nakon što su urađena različita istraživanja javnog okupljanja i kada je utvrđeno da se diskirminatorno i nejednako tretiramo, mi poručujemo da ćemo se nastaviti boriti za to da javni prostor ostane slobodan i da nećemo odustati dok tu promjenu ne doživimo. Izlazimo 14. augusta jer je protestni marš povorke ponosa neohodan kako bi ukazao na zaista ekstremno nepovoljan položaj naše zajendice. Pozivamo se osobe u BiH da nas podrže, da javno na svojim društvenim mrežama pruže podršku i poruče da ljubav uvijek pobjeđuje mržnju.