Kada je gradonačelnik Banjaluke nedavno spomenuo mogućnost da će se veliki tržni centar u umjesto u samom jezgru grada možda ipak graditi na Paskulnoj ciglani,
javnost je opet uperila svjetla reflektora u ovaj komad prostora u
gradu, poznat po starim barakama i besplatnom neosvijetljenom parkingu
između njih.
Paskulina (Paskolina) ciglana,
prostor pravilnog oblika, oivičen ulicama Jovana Dučića, Vuka Karadžića,
Vidovdanskom i Grčkom je mali podijim i ogledno polje istorije ove
države, grada i ljudi.
Za ime je kriv Emerich (Mirko) Paskolo
(23.6.1904 – 15.2.1981), jedan od najbogatijih građana Banjaluke u
periodu između dva svjetska rata, u čijem vlasništvu su, između ostalog
bili, hotel Bosna, pomenuta ciglana (tu se kopala glina od koje su se
pravile cigle) koja se prostirala na površini od više od 20.000 metara
kvadratnih, te porodična vila, i danas znana kao Vila Paskolo.
Poslije
Drugog svjetskog rata, porodici Paskolo, kao i mnogima tada,
komunističke vlasti oduzele su većinu tih objekata, a uspjeli su
zadržati samo vilu koja je 2010. godine proglašena nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine.
Nakon tragičnog zemljotresa u Banjaluci 1969. godine,
na prostoru porušene ciglane privremeno su sagrađene barake u kojima je,
privremeno opet, smješteno niz preduzeća i ustanova. Kao što to biva –
postoji i izreka: privremeno rješenje je ponekad najdugotrajnije
– privremenost se rastegla, zajedno sa još nekim privremenim rješenjima
u Banjaluci (viseći mostovi, ulice i sl.) barake su preživjele burne
decenije, dočekale moderno doba i duboko zašle u 21. vijek
I
pored vlage, propadanja i propuha, može se reći i da su se držale
junački, bile svjedoci, a u nekim slučajevima i preteče, vremena koje će
tek doći.
Jedna u čijem se nazivu spojilo ono vrijeme, vlast i ideologija, sa nezadrživim napretkom čovječanstva, jeste baraka ”Narodne tehnike.’‘ Na blijedim svijetlo-plavim panelima pored njenog zakatančenog ulaza i dalje stoje natpisi instituta i udruženja koji su djelovali u tom mističnom prostoru:
”Odbor
Teslini darovi”, ”Radio Klub Nikola Tesla”, ”Raketni klub Rudi
Čajevec”, ”Računarski klub Kosmos”, ”Udruženje inovatora”, ”
Udruženje vazduhoplovnih mehaničara”, ”Virtuelni klub u osnivanju” – sve redom udruženja i klubovi gdje su se okupljali ljudi željni nauke, znanja i inovacija.
U prostorijama “Narodne tehnike”, osamdesetih godina održavani su i prvi informatički kursevi u Banjaluci, o čemu svjedoči i izvještaj iz Glasa Srpske, od 15. februara 1985. godine:
Osim inovatora, kompjuteraša i ljubitelja tehnike svih
vrsta, ovde su boravili – a više se ne može utvrditi u kojem vremenu i
do kada: ”Savez odgajivača goluba pismonoša” ”Udruženje Grmečka korida”, ”Livanjsko polje”, itd.
Sličan
duh vladao je i u susjednim građevinama od ”šperploče” na Paskulinoj
ciglani. Kada bi se zamišljen čovjek maknuo iz vreve centra Banjaluke
tokom radnog dana, Paskulina, njene barake i ljudi koji borave tu mogli
bi mu se učiniti kao posebna kolonija doseljenika koji su ovde stigli
zbog zajedničkog posla.
To “otpadništvo” u centru grada
učinilo je ove barake, kancelarije i prostore u njima, jeftinim ili
besplatnim za iznajmljivanje. Grad je u njima dodjeljivao prostorije
živopisnim udruženjima koja smo spomenuli, čiju svrhu, članstvo,
aktivnosti, tragove i ime je raznijelo vrijeme.
A na
Paskulinoj su svoje poslove, u rasponu od birokratskih do zavjereničkih,
vodili mnogi. Bila su tu sjedišta političkih stranaka koje su tek
započinjale svoj politički život, ili nekih za koje su i bivši glasači
zaboravili da postoje; kancelarije knjigovodstvenih biroa gdje vrijedne
žene knjiže izvode na starim “pentijumima’’, griju se kvarcnim
grijalicama i “slažu vrijeme” u registratore na stalažama; auto škole,
sindikati, zauvijek privremene prostorije izbjegličkih, civilnih,
humanitarnih, i kakvih sve ne udruženja koja su tu životarila ispod
radara i mimo svijeta iako blizu glavnih gradskih bulevara.
A
slučajni posjetilac bi se prolaskom kraj portira i ulaskom u memljivi
hodnik barake i sam našao u satu, mjesecu i godini koje nisu baš one
koje pokazuje ekran smartfona. Kroz vrata koja liče na kancelarijska
provalio bi u improvizovani, zadimljeni bife, iza čijeg zida, u
skrivenom komadu zelenog dvorišta u unutrašnjosti bi ljetnje žege
provodili ljudi koji su se tu sklanjali u ”svoj svijet i svoje stvari” kao što se gastarbajteri u tuđoj zemlji sklanjaju u kafane koje drže naši ljudi.
Prve korake su na Paskulinoj napravile i neke danas veoma uspješne firme. Prosto – bilo je jeftino i blizu centra. Takođe, Ciglana
je u gradu poznata i kao jedna od rijetkih preostalih zona besplatnog
parkiranja u centru grada, čije pojedine dijelove su u posljednje
vrijeme ipak osvojili roboti parking službe, zajedno sa naletom
građevinskih mašina.
Jedna Vlada Republike Srpske planirala je da na ovom mjestu pravi svoju velelepnu zgradu pa je u te svrhe iskopala rupu.
Vlade su se mijenjale, prilike zajedno s njima, ali na Paskulinoj
ciglani godinama je stajala rupa, a kako samo priroda zna da uredi, rupa
je vremenom poprimila izgled posebnog eko-sistema sa pripadajućim
barskim biljem. Rupa bi se često napunila vodom, i postoje svjedoci koji
su vidjeli patke kako uživaju u ovoj oazi zelenila u centru Banjaluke
(“Central park” u Nujojrku ima velike vodene površine i raznovrstan živi
svijet koji tu obitava.)
Nešto kasnije rupu i zajedno s
njom 3.682 kvadrata građevinskog zemljišta grad je prodao za nešto više
od 2 miliona KM i tu je sagrađena zgrada sjedišta Centralne banke BiH u
Republici Srpskoj. Nasljednici Emeriha Paskola pokušali su da ospore
prodaju i tražili da im se vrati imovina što je, za sada, odbijeno, jer
kod nas još uvijek nema zakona o denacionalizaciji i restituciji, a kažu
da će ga u svakom slučaju biti, kako se budemo približavali – neravnim
putem reformske agende u autobusu koji pokreće mehanizam koordinacije –
prema vratima Evropske unije.
Ali,
to je već druga priča, a zbog nje se izgleda o zemljištu na Paskulinoj
ciglani i sada u Banjaluci samo ”nagađa” i ”predlaže”.